05192019ned
Last updatened, 19 maj 2019 5am

 

 

Sindrom “K”: Kako je italijanski ljekar izmislio bolest i spasio na stotine Jevreja, antifašista, komunista...

Pietro Boromeo, Đovanijev sin, je otkrio da, kada bi u bolnicu došla nacistička racija, njegov otac ih je šetao oko bolnice i opisivao "užasne stvari koje sindrom radi bolesnicima, koji pate u agoniji i mole da što prije umru". Potom bi ih ljubazno pozvao da uđu u odjeljenje i izvrše pretragu, ali vojnici bi bili toliko isprepadani da bi odbijali poziv


Inja Stanić - od imigrantkinje do predsjednice uspješne muzičke škole u Vašingtonu (VIDEO)

Inja Stanić došla je u SAD kao studentkinja, i ostala u zemlji zbog rata u bivšoj Jugoslaviji. Danas, ona je predsednica Međunarodne muzičke škole u predgrađu Vašingtona, sa 1.500 učenika i profesorima iz svih djelova svijeta. Vašingtonski roditelji su njenu školu nekoliko puta proglasili najboljom muzičkom školom za cijelu porodicu, a raspon godina njenih učenika je od predškolskog uzrasta do penzionera.

Tarzan i Džejn u Beranama: Kako je holivudska diva Kiti Svon našla spas u Crnoj Gori

Jovan je bio već poznat u travarskim krugovima, ponajviše po liječenju od opekotina, jer su on i njegova porodica prenosili tajne svojih predaka, koji su živjeli u skladu s prirodom, poštujući je i uzimajući od nje ono što im je ona obilato nudila. I, naravno, da u redakciji tog lista, kojoj se obratio Jovan, nije bilo i onih koji su mu povjerovali, vjerovatno da bi ostalo samo na tome i da bi pismo završilo u košu. No, kad sudbina uzme nešto pod svoje, onda se klupko događanja odmotava samo onako kako to ona i hoće – nije prošlo mnogo vremena i na beranski aerodrom, koji je bio odmah iznad kuće Šaljića, na drugoj terasi doline, sletjela je Kiti Svon, filmska Džejn! Uvijena u ćebad, bolne grimase na licu, sva isprepadana od naglog upada u neki nestvarni svijet, istovremeno i čudan, a i tako lijep, uz nevjericu da joj može bilo kako pomoći neki nepoznati travar iz neke nepojmljive zemlje Crne Gore, tamo iz nekih Berana, umnogome je podsjećala na lavicu iz njenih filmova i to uhvaćenu u zamci

Živjela u Americi, ratovala na Sutjesci, rodila desetoro, a sahranila četvoro djece: Baba Zorka proslavila 100. rođendan

Dvjesta godina punim, ne sto. Tako treba da se računa jer sam radila dan-noć. Desetoro djece sam rodila a da nisam pošla kod doktora. Porodim se kući uveče, sama, svekar dođe ujutro i čuje plač bebe. Pita što je, ja mu kažem i nastavim da radim. On kaže - odmori snajka malo, a ja nisam imala kad, nego vazda po sto ovaca. Najteže mi je bilo kad sam sahranjivala dva sina, a lijepoga života bilo je dosta, priča Zorka novinarki “Vijesti”

Ne voli slatko: Baka Zorka (Foto: Jelena Jovanović)

Desetoro djece rodila je sama, u kući, bez ičije pomoći. Četvoro od njih sahranila. Kao djevojka pomagala ocu da izvlači građu iz šume, ratovala na Sutjesci, čuvala goveda, ovce, koze. Život je nosio do daleke Amerike i vratio u Danilovgrad, u kom je juče proslavila stoti rođendan.

Zorka Vrbica, divna žena, okružena djecom i prijateljima, uz strune gusala i zvuke muzike obilježila je jedan vijek i goste pozvala na proslavu 110. rođendana.

“Dvjesta godina punim, ne sto. Tako treba da se računa jer sam radila dan-noć. Desetoro djece sam rodila a da nisam pošla kod doktora. Porodim se kući uveče, sama, svekar dođe ujutro i čuje plač bebe. Pita što je, ja mu kažem i nastavim da radim. On kaže - odmori snajka malo, a ja nisam imala kad, nego vazda po sto ovaca. Najteže mi je bilo kad sam sahranjivala dva sina, a lijepoga života bilo je dosta”, priča Zorka novinarki “Vijesti”.

Juče je nerado duvala svjećice na torti, jer “slatko ne valja”.

“Pršute, sira, skorupa, čašicu domaće loze ujutro - dvije i kafa, to je dobro, a ne ovo. Volite li vi ovo (tortu)?”, pitala je Zorka.

Rođena je 24. februara 1919. godine u Bajicama, u uglednoj crnogorskoj porodici Martinović. Drugo je od osmoro djece Vida i Jove rođene Marković, iz Povije nikšićke.

Do 24. godine živjela je u rodnim Bajicama. Te godine njeno srce osvojio je Milan Vrbica porijeklom iz Njeguša, koji je živio u nikšićkoj Dugi.

Sa njim je izrodila desetoro djece, četvoro sahranila. Dostojanstveno. Šestoro brinu o njoj - sin Ilija, ćerke Milka, Stana, Radmila, Mara i Nada. Tu su snahe, zetovi, unučad, praunučad, čukununučad...

Kaže da je najsrećnija kada su svi na okupu, kao juče kada su skoro svi bili tu.

“Ne mogu ih prebrojati. Oni su moja najveća radost. Imam 14 unučadi, 26 praunučadi, šestoro čukununučadi i sedmo je na putu. Bila sam stroga majka. Znao se red i znalo se kad se radi, kad jede, kad se spava. Ako jedno skrivi nešto sačekam ih do uveče kad polijegaju, pa onda to sredimo. Ali, samo sam najstariju ćerku jednom izbila. U karlice u koje skupljam skorup usula je brašno i miješala rukama”, priča Zorka.

Milka objašnjava i kako je tada mijesila brašno u skorup, igrajući se.

“U jedan krevet veliki legnemo, a ona sačeka, zaključa vrata tati i po svima. Ali, vaspitala nas je svaka joj čast. Da hoćemo mi biti i pola što je ona srećni bismo bili”, kaže Milka.

Svi se rado sjećaju života u nikšićkoj Dugi, gazdinstvu, mukotrpnom radu...

“Vazda sam voljela da dočekam ljude. Ovo sad daju ti nešto i preko vrata. Kod mene nije bilo tako, pošteni ljudi su vazda dobrodošli u naš dom. Što smo imali, a imali smo, iznijela bih pred njih. Voljela sam da pričam sa časnim i poštenim ljudima”, priča stogodišnjakinja.

Njen bratanić Dušan Martinović dodaje da je, “ako se za koga može reći da je čo’jek žena, to ona”.

“Što je ona imala da jede imalo je cijelo selo”, dodaje njena unuka.

Baka Zorka se sjeća devojačkih dana, dio njih provela je na Sutjesci. Ratovala sa rođenom i sestrom od strica u jedinici.

KUVALA TITU KAFU

“Iako je bio rat, upoznala sam mnogo dobre ljude. Tito je dolazio, nije dao niko da mu kuva kafu bez ja. Ali to je bila kafa, a ne splačine kao sad što znaju da skuvaju. Tito je dobar čovjek bio, pa kako hoćete”, kaže Zorka.

Baka Zorka sa bližnjima (Foto: Jelena Jovanović)

Obje sestre sa kojima je ratovala ubili su Njemci, a zapalili su i njenu domovinu u Dugi.

Suprug joj je umro u 78. godini, kaže da su skladno živjeli i da su “Vrbice dobri ljudi”.

Navikla da radi od kad je rođena, kaže ni sad joj nije mrsko da skuva kafu, ali je nervira što ne živi na selu već u gradu.

“Sad slabo šta mogu da radim, ali da skuvam kafu mogu i za pedesetoro. Sad da dođu i traže, skuvala bih”, kaže ona.

Kreće se bez štapa, ne voli da čeka nikoga ni da zavisi od bilo koga.

“Stalno govorim: ‘Ako mi neko drži život u rukama, neka odmah pusti’. Slobodno. Ne valja zavisiti ni od koga. Ponekad zovnem taksi da obiđem unučad, ćerke, zetove. Platim i voze me. Što bih čekala nekoga”, priča baka.

U Danilovgrad se doselila 1986. godine, kada se vratila iz Amerike. Preko okeana ne bi nikad više pošla.

“Niko ne treba da ide tamo. Prokleta Amerika. Još bih bila gazda u Dugu da nisam išla tamo. Tamo se nisam mogla ni najesti, izađem iz kuće, niko ni na koga ne obraća pažnju. Da mi je da unučad i praunučad što su mi ostali u Americi nagovorim da dođu. Ođe ima sve, samo treba raditi. Ima se da se radi u Crnoj Gori, ja bih sad radila sa sto godina, a ne vi mladi, nego neće. Upalim televizor i vidim one đevojke i momke mlade. Kako mogu onako?”, pita baka.

Dodaje da je za zdravu i srećnu porodicu najvažnije da je žena dobra i sposobna.

“Ako žena ne valja, ništa ne valja. Treba je zamijeniti”, kaže baka.

Srećna je što su se dvoje njeno djece - Ilija i Milka, nakon dugogodišnjeg života u Americi, vratili u Crnu Goru.

“Moj sin Ilija dobio je sina Milana nakon 30 godina braka. To je moje najmlađe unuče. Sad smo svi tu, moj drugi unuk došao je iz Amerike na rođendan, ostali su skoro svi ovdje i srećna sam. Paze me, ništa mi ne fali, iako ne volim što živim u gradu”, kaže ona.

Starici koja vijek okuplja rod i domovinu oko sebe, juče je na rođendan došao mlađi brat sa porodicom. On ima 80 godina.

“Što si tako ostarao Pero”, pitala ga je Zorka u šali.

ŠAL OD MILA, KOŠULJA OD ZORICE

Stoti rođendan Zorki je juče čestitao i predsjednik države Milo Đukanović. Poklon i čestitku od njega sugrađanki je predala predsjednica Opštine Danilovgrad Zorica Kovačević.

Dok su joj čitali Đukanovićevu čestitku u kojoj piše i da je dio njegovog djetinjstva vezan za sjećanja na Zorku Vrbicu, baka je kazala da je mislila da joj je poslao neke pare.

“Volim ga, a nije mi ništa platio. Ni boračku penziju nemam. Radovan (Milov otac) je bio strašan čovjek. Kupovao je kod mene po mješinu skorupa i mješinu sira”, kaže Zorka dok blagosilja sve dobre ljude u Crnoj Gori.

Od Đukanovića na poklon je dobila svileni crnogorski šal, a od predsjednice Opštine svilenu vezenu košulju koja je dio nošnje.

PROPUŠILA PONOVO U STOTOJ

Baka Zorka vodi uredan život. Nije joj odgovarala hrana u Americi, “jer sve je slatko”. Živjela je kod djece u Njujorku, Detroitu, Čikagu, Mičigenu...

“Kad sam došla tamo izađem da šetam, javim se ljudima, pitam kako su. Niko ništa. Mislila sam da niko ne priča sa mojim sinom kod kog sam došla, ali mi je onda on objasnio da je tamo tako”, priča ona.

U Americi je prvi put bila 1986. godine, a potom 1990. godine.

Sa sinom (Foto: Jelena Jovanović)

Ipak, Crnu Goru ne bih mijenjala ni za jedno parče zemlje.

“To je zlo tamo živjeti. Ođe sve ima ako ima ljudi”, kaže Zorka i priča kako se hranila u Crnoj Gori, a kako u tuđini.

“Vazda je bila meraklija, nikad nije šteđela na hrani. Prije 26 godina probala je domaću rakiju Buda Brajkovića i od tada samo kod njih je kupuje”, kaže njena unuka Mirjana.

Baka Zorka kaže prigovaraju joj što je “počela da puši u stotoj”.

“Pušila sam ranije. Savijala. To je bilo prije 40 godina. Od tada nisam i sad sam počela da pušim, pa se ljute”, kaže Zorka.

Doktori je ne gledaju često, kaže da je to zahvaljujući zdravoj i domaćoj hrani.

GOSTE POZVALA NA 110. ROĐENDAN

Da je Zorka veseljak i dobar domaćin pokazala je i juče kada je stotinak gostiju pozdravilo gromoglasnim aplauzom. Držeći zdravicu sa čela trpeze Zorka ih je sve pozvala da se okupe na isti dan za deset godina i zajedno proslave njen 110. rođendan.

“Bog vas blagoslovio i majka božija. Sveta neđelja da vas sve sačuva i danas i svaki dan. Svi ste dobri i pošteni ljudi i milo mi vas je viđeti”, kazala je Zorka gostima.

Djeca, unučad, praunučad, kumovi, prijatelji...naručivali su joj pjesme koje je pjevao Stefan Đukanović. “Prokleta je Amerika", “Vila Bana”... neke su zbog kojih je čistila suze sa lica, ali bi se brzo pribrala i nastavila da se veseli. Uz zvuke gusala rođendan joj je čestitao narodni guslar Spasoje Popović.

Jelena Jovanović (“Vijesti”)

Nevjerovatna djevojka iz Tuzle: Matea Brandalik (23) govori 18 jezika i studira tri fakulteta u Beču

Matea je osnovnu školu i gimnaziju završila u Katoličkom školskom centru „Sveti Franjo“ u Tuzli. Nakon toga je otišla u Beč gdje pohađa, čak tri fakulteta: orjentalistiku, gdje studira arapski, persijski i turski jezik, Fakultet slavistike, gdje studira češki, ruski i slovenački, i Fakultet političkih nauka. Od 18 jezika, koliko ih poznaje i uči, tečno govori njih dvanaest. Sa 23 godine iskusna je simultana prevoditeljka

Karanfil krije gusinjski lednik star nekoliko hiljada godina

Kao da ga je neko sakrio ispod stijene Koplje, čija je vertikala oko šesto metara visoka. Debljina prastarog leda nikada, čak ni u vrijeme neopisivih vrućina, ne spušta se ispod petnaest metara, koliko je visok krajem avgusta. Inače, lednik je u proljeće visok preko trideset metara i idealan je za skijanje tokom ljetnje sezone, kaže Reković

Četvorodnevna avantura oca i sina sa Cetinja na Prokletijama: Pogriješili pravac, dehidrirali, pili mokraću, promrzli i zdravo se vratili kući

Shvatamo da smo upali u zamku iz koje teško možemo izaći po mraku, čak se navlači i magla. Nalazimo se na 2.200 mnm, temperatura vazduha je već -10 C. Vode više nemamo, dehidracija od silnog kretanja i umora uzima pod svoje, ali sva ta situacija i što nam se sve dešava nije izazvalo kod nas ni trunku panike ili nečeg sličnog. Situacija je bila veoma nezgodna, niska temperatura, nemamo vreću za spavanje i nemamo sklonište, vode... Od 17:30 h pa sve do 23 h pokušavali smo u tom strmom sniježnom terenu da nađemo izlaz u tim vertikalnim liticama koje su nas okruživale sa tri strane. I kad nismo imali više snage, dehidrirani odlučili smo da tražimo neko mjesto gdje bi mogli napraviti improvizovano sklonište u snijegu, tačnije izdubiti rupu. Mislio sam, gledajući razne emisije o preživljavanju, da bi me teška muka naćerala da pijem svoj urin, ali te noći sam bio spreman i na to... Kažem Dejanu: ‘Oćeš ti da se pomokriš u jednu plastičnu flašu cedevite ili ja? Kaže Deša: ‘Ajde ti’

Stojan Njanjo Ivezić o prijateljstvu sa Matem Parlovim: Bio je skroman, nije volio publicitet, a boks ga je činio najsrećnijim

Mate je jednom prilikom bio gost na Radio Beogradu. Pitali su ga, između ostalog koji mu je omiljeni košarkaš, a on odgovorio: “Plećaš” (Cibona). Pitali su ga kojeg rukometaša najviše voli i rekao im je: “Lazarevića” (Crvena zvezda”). Rekao im je i da mu je omiljeni vaterpolista Belamarić iz Partizana, a na pitanje koji mu je omiljeni fudbaler rekao je: “Ivezić”. Pitali su ga: “Je li iz Vojvodine”, a on im je odgovorio: “Ne, iz Jedinstva”.

  • Najnovije

  • Najcitanije

Video dana

VIC NEDELJE

    Mujo i hodža      
    Mujo i hodža

    Došao Mujo kod hodže i kaže: - Fata me vara.

    Hodža: - Razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu, volim je.

    Hodža: - Onda se ne razvodi.

    Mujo: - Ali stalno mi je to na umu.

    Hodža: - Pa, razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu zbog djece.

    Hodža: - Onda se nemoj razvesti.

    Mujo: - Ali ne mogu joj oprostiti.

    Read more...