03232019sub
Last updatepet, 22 mar 2019 8pm

 

 

Top Story

Četvorodnevna avantura oca i sina sa Cetinja na Prokletijama: Pogriješili pravac, dehidrirali, pili mokraću, promrzli i zdravo se vratili kući

Shvatamo da smo upali u zamku iz koje teško možemo izaći po mraku, čak se navlači i magla. Nalazimo se na 2.200 mnm, temperatura vazduha je već -10 C. Vode više nemamo, dehidracija od silnog kretanja i umora uzima pod svoje, ali sva ta situacija i što nam se sve dešava nije izazvalo kod nas ni trunku panike ili nečeg sličnog. Situacija je bila veoma nezgodna, niska temperatura, nemamo vreću za spavanje i nemamo sklonište, vode... Od 17:30 h pa sve do 23 h pokušavali smo u tom strmom sniježnom terenu da nađemo izlaz u tim vertikalnim liticama koje su nas okruživale sa tri strane. I kad nismo imali više snage, dehidrirani odlučili smo da tražimo neko mjesto gdje bi mogli napraviti improvizovano sklonište u snijegu, tačnije izdubiti rupu. Mislio sam, gledajući razne emisije o preživljavanju, da bi me teška muka naćerala da pijem svoj urin, ali te noći sam bio spreman i na to... Kažem Dejanu: ‘Oćeš ti da se pomokriš u jednu plastičnu flašu cedevite ili ja? Kaže Deša: ‘Ajde ti’

Foto: Facebook/Slobodni penjači Cetinje – Alpinistički klub

Rajko i Dejan Popović, otac i sin, imali su nevjerovatnu alpinističku avanturu od četiri dana u masivu Prokletija.

Kako su objavili na Facebook stranici Slobodni penjači cetinje – Alpinistički klub, “upadali” su u razne situacije, čak i nepredviđene - spavanje u sniježnom skloništu, uspješan alpinistički uspon sjeverne strane Karanfila, pad kroz strehu, zbog dezorijentacije noć provedena u masivu bez vreće, vode i adekvatnog skloništa...

“I ove zime kao i prethodnih otisnuli smo se u alpinističku avanturu u masivu Prokletija. Da bi avantura bila još zahtjevnija nijesmo ponijeli šator, već spavali u skloništu od snijega. Ove zime nismo išli u punom sastavu, Vuk zbog obaveza na fakultetu nije mogao sa nama. Sedmog februara oko 11 h stižemo u dolinu Grebaje, tačnije nekih pet km prije samog središta doline. Zbog velikog sniježnog pokrivača ne možemo dalje autom. Sa svom potrebnom opremom koja je težine do 20 kg po osobi krećemo sa pješačenjem. Snijega ima preko metar od doline prema vrhovima. Dok prtimo tonemo u snijeg 20 do 30 cm. Plan nam je da se ispenjemo do 1.600 mnm, pored vrha Maje Hekurit, i na nekoj bezbjednoj poziciji izdubimo rupu u snijegu i napravimo sklonište od snijega, nešto poput vučije jame-iglo. I da nam to bude kamp iz kojeg bi sjutra dan krenuli da penjemo sjeverno lice Karanfila.

Foto: Facebook/Slobodni penjači Cetinje – Alpinistički klub

Pješacimo strmim kosama u tom pravcu i već zatičemo silne gomile snijega od lavina prethodnih dana. Da bi nam lakše bilo pješačiti prema gore držimo se samo kraja kuloara kroz koji se sručila lavina, tim dijelom je tvrd snijeg i manje se propada, a u slučaju da se opet nesto pokrene sa lijeve strane je šuma u kojoj bi se sklonili... Poslije tri sata hoda od auta na 1.600 mnm ispod velike stijene započinjemo izgradnju skloništa od snijega. Temperatura vazduha je -7 C. Slonište smo napravili tako da smo imali dva ležaja od snijega jedno naspram drugog izdignuta 40 cm, a između udubljenje i na kraju otvor. Krov je bio izdignut kupastog oblika, takođe od snijega. Veoma komforno sklonište u kojem smo odlično funkcionisali. Pozicija je bila dosta bezbjedna. Ta ista stijena ispod koje smo se nalazili štitila nas je od eventualnog udara lavine, jer lijevo i desno od nas bila su dva strma klanca. U skloništu kuvamo čaj na gorioniku i odmaramo za sjutrašnji uspon. Noć je tiha i potpuni je mir i spokoj kakav se samo u takvom okruženju može osjetiti. Osmog februara, poslije udobno prespavane noći, budimo se u 5 h i počinjemo sa spremanjem doručka, topljenje snijega za potrebnu količinu vode. U 7 h počinjemo da prtimo 350 m do sjeverne stijene Karanfila. Po dolasku ispod stijene koja je viska 450 m posmatramo kojim zamišljenim smjerom da krenemo. Ja započinjem prvi cug od 40 m. Jutro je dosta hladno temperatura je -14 C... Naredni cug penje Dejan. I na moje zaprepašćenje kao drugog u navezi vidim da je popeo veoma rizičan i opasan cug od 40 m.

Foto: Facebook/Slobodni penjači Cetinje – Alpinistički klub

Predlažem mu da ne rizikuje da penje VI-ice i da traži rutu najvise do V-ice, tako je i bilo.Dosta dobro napredjemo u smjeru, snijeg je na nekim mjestima rastresit, na nekim led. Zbog bojazni na strmim sniježnim poljima dok smo prelazili, držali smo se stijena verikalnih i često kucali klinove u njima zbog opasnosti da se ne obruše. Dejan je odlično vodio navezu i poslije 7 h uspjeli da ispenjemo sjeverno lice Kranfila, prvenstven smjer koji nazivamo Deša. A sva je prilika da smo prvenstveno uopšte zimi popeli to sjeverno lice. Na vrhu nas obasjava sunce i spektakularan pogled na sve strane. Dolina Grebaja u magli i neki niži vrhovi, osjećaj je kao da smo na nekoj mnogo visočijoj planini. Odmaramo se nekih pola sata na suncu i planiramo povratak do kampa planinarskom stazom”.

Od tog trenutka, kako je napisao Rajko, počinje scenario koji ima materijala za neki avanturistički film.

Foto: Facebook/Slobodni penjači Cetinje – Alpinistički klub

“Kako smo prije pet godina bili zadnji put na Karanfile, tako nismo bili sigurni kuda sa vrha. Pravimo veliku grešku od sjevernog vrha idemo ka južnom i na pola puta skrenemo lijevo niz strme kose, pa kroz kuloar... Nego što se dešava prije toga, dok idemo tim grebenom između vrhova primjećujem veliku sniježnu strehu veličine 2 auta. Dejan ide prvi, čak zastajem da ga fotografišem i kažem mu da obrati pažnju na strehu ispred sebe. Vezani smo međusobno užetom koje nismo ni razvezali od smjera. Dejan prolazi strehu nekih 15 m ispred mene, za njim i ja... Međutim ispod mene puca streha kao da je ogromnom sabljom neka sila kida, uz muku grmljavinu ogromnih sniježnih gromada propadam 10 m i vičem: ‘Deša, drži me!’ Dejan je munjevito odreagovao i zadržao me od daljeg propadanja, iako nije dalje bila vretikala od tih 10 m već blaža kosina 70 m niz koju su se valjale kocke snijega veličine auta. Od silnog adrenalina nijesam bio svijestan jesam li povrijeđen, jer sam imao utisak da mi je cijelo tijelo utrnulo. Na usne sam osjetio nešto slano, pomislih krv, nijesam se valjda povrijedio... Kad ono samo od znoja, kako mi je snijeg sa lica znoj počistio tako sam preko usana osjetio slano. Na svu sreću bez ikakve povrede. Dozivam Dejana da malo povuče uže i da se ne približava samoj ivici strehe. Uz pomoć cepina i Dejanovu da me navlači na uže izlazim na greben. Počinje da se smrkava, krećemo sa spuštanjem niz strmu kosu prema Ropojani, misleći da ćemo prepriječiti put i brže doći do procjepa, koji nas vodi u masiv prema Grebaji.

Foto: Facebook/Slobodni penjači Cetinje – Alpinistički klub

Kada smo naišli na strmi kuloar od 90m spuštili se čak na dva mjesta po 30 m niz uže, shvatili smo da to nije pravi put. Ali, ajde, imamo alpinističku opremu, snaći ćemo se. Potpuni je mrak, nalazimo se okruženi vertikalnim liticama od 150 do 200 m visine. Naniže ide strmo sniježno polje 300 m sa 100m. Na njegovom kraju je ambis prema Ropojani. Shvatamo da smo upali u zamku iz koje teško možemo izaći po mraku, čak se navlači i magla. Nalazimo se na 2.200 mnm, temperatura vazduha je već -10 C. Vode više nemamo, dehidracija od silnog kretanja i umora uzima pod svoje, ali sva ta situacija i što nam se sve dešava nije izazvalo kod nas ni trunku panike ili nečeg sličnog. Situacija je bila veoma nezgodna, niska temperatura, nemamo vreću za spavanje i nemamo sklonište, vode... Od 17:30 h pa sve do 23 h pokušavali smo u tom strmom sniježnom terenu da nađemo izlaz u tim vertikalnim liticama koje su nas okruživale sa tri strane. I kad nismo imali više snage, dehidrirani odlučili smo da tražimo neko mjesto gdje bi mogli napraviti improvizovano sklonište u snijegu, tačnije izdubiti rupu.

Foto: Facebook/Slobodni penjači Cetinje – Alpinistički klub

Mislio sam, gledajući razne emisije o preživljavanju, da bi me teška muka naćerala da pijem svoj urin, ali te noći sam bio spreman i na to... Kažem Dejanu: ‘Oćeš ti da se pomokriš u jednu plastičnu flašu cedevite ili ja? Kaže Deša: ‘Ajde ti’. I tako uradim, ispunim je do pola, a onda drugu polovinu napunim snijeg da je razblažim. Uzmem da probam jedan gutljaj, na svu sreću flaša je bila od cedevite pa je malo uljepšala ukus. Doduše, to smo napunili samo da bi imali u krajnjoj nuždi. Dok sam se spuštao niz jedan verikalani dio primjetio sam ledenice, izlomio sam par komada i to smo sisali kao bombone, što nas je mnogo okrijepilo (snijeg nijesmo smijeli da jedemo, jer bi nam izašle afte na jeziku)”.

Dok je, priča, Dejan čekao na sidrištu drhteći od zime, kod jednog trulog stabla četinara, činilo mu se jedinog na 2.100 mnm na cijelim Prokletijama, sinula mu je odlična ideja: da sa njega cepinima otkidaju trule i suve djelove i njima napune ruksak. Da bi pokušali da zapale vatru i spasu se promrzavanja do jutra, na temperaturi od -15 C.

Foto: Facebook/Slobodni penjači Cetinje – Alpinistički klub

“Tako i radimo, napunili smo komadima drveta ruksak i krenuli tom strmom kosom prema gore da nađemo neko prikladno mjesto za sklonište. Pored jedne velike stijene iskoristili smo neko udubljenje da ga još malo izdubimo cepinima i oblikujemo tek toliko da možemo obojica sjesti. Kako na tom terenu prekrivenom ogromnim snijegom nema niđe kamena da postavim u snijegu na čemu bi zapalili vatru da nam ne bi potonula u snijegu, predlazem Dejanu da na verikalnim stijenama pogleda ima li neka krušliva stijena i sa nje odlomi dvije-tri ploče. Dejan tako i radi... Postavljamo od kamenih ploča postolje za vatru između nas... Cepinom sitnim komade drveta da bi lakše upalio vatru, sa malo papirne ambalaže od čokolade toblerone i upaljačem iz prve pomoći iz prvog pokušja palimo vatru. Našoj sreći nije bilo kraja! Imali smo u ruksaku metalnu čuturicu za vodu, koju cepinom sječemo i od nje pravimo posudu u kojoj sipamo snijeg da na vatri istopimo i dobijemo dragocjenu vodu. Dok sjedimo tako u tom improvizovanom skloništu, ogrijani vatrom i dimom, ispijamo svako malo najljepše piće na svijetu-VODU! Vatru održavam i štedim drva da nam što duže traje, i dok to radimo i pričamo vrijeme samo leti.

Foto: Facebook/Slobodni penjači Cetinje – Alpinistički klub

Oko 3 h već osjećamo hladnoću žestoku u stopalima. Odlučujemo da skinemo cipele ugrijemo stopala i astro folijom iz prve pomoći umotamo noge i tako obujemo gojzerice. Noge su nam promrzle jer su čarape bile vlažne od znoja tokom dana i silnog kretanja. Uz vatricu i foliju povratili smo toplotu u stopala. Tokom noći pojeli smo nešto hrane što smo imali u ruksaku. Dejan je malo dremnuo, ali ne dugo. Ipak, hladnoća je bila dominantna. Oko 4h više nismo imali što da naložimo. Plan je bio: ako bude baš ekstremno hladno da izađemo iz udubljenja i da se krećemo. To je jedini način da se održi tjelesna temperatura. Od 4h do 5h je najhladnije, zagrljeni tresemo dok nam glava pada od sna. U 5h neizdrživo je hladno, ustajemo i ponovo odlazimo u donjoj poziciji tog nezgodnog terena i u svitanje dana počinjemo sa alpinističkim penjanjem 50m i jasnim ciljem da savladamo jedan nezgodni prevoj, s kojeg ćemo se lakše orijentisati. Alpinstički penjem 50 m, postavljam sidriste i spuštam se u neki kuloar 40 m niz uže, a onda Dejan uz taj isti kuloar, koji je nagiba 70 stepeni, penje 80 m i napokon izlazi na prevoj koji opet gleda na Ropojanu, ali lijevo dijagonalno nekih 400 m vidi otvor na koji smo trebali prethodne noći da izađemo, koji vodi prema Grebaji i našem skloništu od snijega pored Maje Hekurit”.

Foto: Facebook/Slobodni penjači Cetinje – Alpinistički klub

Poslije 26 sati napokon dolaze u bivak od snijega đe ih čeka topla vreća, gorionik, raznovrsna hrana i odmaranje zasluženo.

“Samo što smo ušli u iglo presvukli se i utonuli u san do 15h, kada smo počeli da kuvamo paštu, čaj i da pričamo kako smo se snašli i izdržali sve nedaće bez ikakve panike i straha.. Još jednu noć provodimo u iglou. Četvrtog dana se vraćamo u civilizaciju, tačnije 10. februara. Posebno sam ponosan na Dejana kako se ponio u veoma neizvjesnoj situaciji, na dosjetljivosti, odvažnosti i izdržljivosti... Prošli smo dosta avantura, ovu izdvajamo među najuzbudljivijim. Ubrzo će i video biti gotov u kojem će se slikovito prikazati dosta toga iz ove priče”, napisao je Rajko Popović.

  • Najnovije

  • Najcitanije

Video dana

VIC NEDELJE

    Mujo i hodža      
    Mujo i hodža

    Došao Mujo kod hodže i kaže: - Fata me vara.

    Hodža: - Razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu, volim je.

    Hodža: - Onda se ne razvodi.

    Mujo: - Ali stalno mi je to na umu.

    Hodža: - Pa, razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu zbog djece.

    Hodža: - Onda se nemoj razvesti.

    Mujo: - Ali ne mogu joj oprostiti.

    Read more...