Životna priča Rajka Stevovića: Od zbjega, tifusa i sirotišta, do bijelog mantila

Top Story

Životna priča Rajka Stevovića: Od zbjega, tifusa i sirotišta, do bijelog mantila

 Sa sjetom govori o ljetu 1941. kada je u zbjegovima pronašao oca, sestru i braću, ali ne i majku koja je ostala kući da umre, jer je bolovala od tifusa. Kako je majku volio više od sebe, znajući koliko se u životu žrtvovala, potrčao je ka kući, ne razmišljajući o opasnostima koje su vrebale od neprijatelja

Jedan je od prvih poslijeratnih ginekologa u Crnoj Gori, a radio je i kao hirurg. Dobitnik je više medalja i plaketa, partizanski je kurir, a djetinjstvo je proveo po sirotištima, kasnije bio učesnik brojnih radnih akcija, organizaciju bjelopoljskog Crvenog krsta i Kulturno-umjetničkog društva “Tekstilac” vodio je oko pola vijeka.

Rajko Stevović (89) iz Bijelog Polja dao je krv više od pedeset puta, ima čin majora i za “Vijesti” priča o djetinjstvu, zbjegovima, tifusu koji je čudom preživio u ratu, skojevskim danima i životu po domovima za ratnu siročad - od Bugarske, Srbije do Crne Gore, ali i dirljivom susretu sa ostarjelim ocem poslije razornih godina Drugog svjetskog rata.

Iako rođen na Žabljaku, više od pola vijeka života i službe u Bijelom Polju učinili su, kaže, da se dušom i srcem osjeća kao Bjelopoljac.

Rođen je 1929. kao drugo od desetoro djece u siromašnoj porodici Živka i Anđelije, u žabljačkom selu Borje.

Čim je napunio pet godina, počeo je da ide u najam, prvo kod rođaka, a kasnije i kod drugih ljudi, čuvajući ovce.

Priča da je “plata” za rad od “jutra do sjutra” bilo jedno jagnje na kraju godine.

Prva četiri razreda je završio u Vrelima, a za ljubav prema sticanju znanja zahvalan je učiteljima.

Drugi svjetski rat je dočekao sa 13 godina, kada je postao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije.

Sa sjetom govori o ljetu 1941. kada je u zbjegovima pronašao oca, sestru i braću, ali ne i majku koja je ostala kući da umre, jer je bolovala od tifusa. Kako je majku volio više od sebe, znajući koliko se u životu žrtvovala, potrčao je ka kući, ne razmišljajući o opasnostima koje su vrebale od neprijatelja.

“Majka je bila sama u kući, koja je jedina ostala nezapaljena, jer Njemci i Italijani nisu željeli da joj se približe jer su saznali za tifus. Gorjela je u visokoj temperaturi. Naložio sam vatru i stavljao joj obloge, nespretno zaklao i skuvao kokošku, koja je jedina preostala od sve stoke. Pomoću partizanskog konja kojeg sam našao u našem žitu, majku sam prevezao u zbjeg na sigurno”.

Konja su mu kasnije partizani poklonili, nakon što im je na sigurno prevezao dva ranjenika.

“Međutim, kako sam na putu obolio od tifusa, partizani su me ostavili kod jednog prijatelja - da umrem. Ipak, nekim čudom sam se izvukao a jedini znak smrtonosne bolesti je bila kosa koja je sva opala”.

Kako su mnogi mislili da su mu roditelji stradali, jedan od rođaka ga je iz Nikšića uputio sa oko četrdesetoro djece ruskim avionima u Bugarsku, gdje je nastavio život i školovanje, ubrzo pokazujući sjajne rezultate.

“U Bugarskoj smo se najviše obradovali hljebu koji smo krišom gurali u džepove, jer nikad ranije nismo vidjeli toliko hrane na jednom mjestu. Kada su nam se čudili što se ne zaletimo put torte, objasnili smo da ne znamo ni šta je to”.

Od tada je išao iz sirotišta u sirotište. Poslije Sofije i Srbije, prebačen je u Crnu Goru. Potom su slijedili domovi u Kotoru i Herceg Novom, odakle ga je, poslije završene osnovne škole, put odveo u Nikšić gdje je nastavio školovanje.

Rajko kaže da je radio na važnim radnim akcijama - izgradnji Studentskog grada u Zagrebu, puta Konjic - Jablanica, pruzi Doboj - Banja Luka, drugom kolosjeku pruge Šamac - Sarajevo. Na deset akcija, osvojio je 11 udarničkih priznanja.

Školovao se oko 22 godine.

Medicinski fakultet je završio u Sarajevu, gdje se poslije nekoliko godina rada na Žabljaku, u Mojkovcu i Bijelom Polju vratio na specijalizaciju za ginekologiju., ukoliko dopadnem u ruke neprijateljima, da progutam ceduljicu sa porukom”.

Na Žabljaku je radeći dvije godine kao hirurg operisao više od 40 ljudi.

Sa operacijama je nastavio i u Bijelom Polju, radeći oko četiri decenije.

Tada je bio jedan od pet ginekologa u Crnoj Gori.

I danas se u Beogradu može čuti da je “Stevović bio jedan od najboljih ginekologa u onoj Jugoslaviji”.

U KUD-u “Teksilac”, prvobitno formiranom za zabave radnika, bio je od osnivanja 1964. godine, a na njegovom čelu do prije nekoliko godina.

Kaže da ga vežu divne uspomene i putovanja u trideset gradova bivše Jugoslavije i 18 gostovanja u inostranstvu.

Autor je monografije KUD-a “Tekstilac”.

Dobitnik je više ordenja, a ističe da su mu posebno dragi ordeni rada, za vojne zasluge i medalje sa Titovim likom.

Bjelopoljci su ga odlikovali najvećim opštinskim priznanjem - nagradom “3. januar”.

Nije bilo lako objasniti ženama s maramom i feredžom da dolaze na preglede

U Bijelom Polju je unaprijedio medicinske usluge uvođenjem savjetovališta pri ambulantama u mjesnim centrima, u kojima je držao razna predavanja.

Kaže da nije bilo jednostavno ženama koje su do tada nosile marame i feredže objasniti da treba da dolaze na redovne ginekološke preglede.

U Bolnici i porodilištu najveća pomoć su mu uvijek bile babice, od kojih je mnogo učio.

“Jedno je kada nešto naučite, a drugo je praksa. To je bilo vrijeme kada nije bila nikakva rijetkost da ljekar prvo da krv, pa operiše pacijenta. Meni se jednom desilo da sam jednoj porodilji u sali dao krv iz vene u venu, jer u kritičnom trenutku nije bilo moguće obezbijediti rijetku krvnu grupu”.

Krv je darivao više od 50 puta, a za organizaciju Crvenog krsta vezan je više od 70 godina zbog čega je više puta nagrađivan.​

Kćerke kao sinovi, Tito u srcu i novčaniku 

Sa studentskom ljubavi i životnom saputnicom Radom, koja je preminula prije osam godina, Rajko ima kćerke Jasminu i Ljiljanu.

Iako su mu, kako kaže, nekada zamjerali što “nema đece”, jer se ženska djeca nisu računala, priča da ga je stigao blagoslov majke i da su njegove kćerke kao sinovi, i da na isti način doživljava i zetove - Slobana i Zorana.

Najviše se raduje trenucima koje pred dragih prijatelja provodi uz unučiće i praunučiće.

Žali za Titovim vremenom, “koje je bilo poznato po smislu za stvaranje”.

U znak zahvalnosti i sjećanja na ta vremena, sa ponosom pokazuje u novčaniku Titivu sliku.

Bio je član Savezne konferencije za društvenu aktivnost žena Jugoslavije, a ističe da je posebno ponosan što je na Titovoj sahrani stajao u počasnoj straži.

Jadranka Ćetković (VIJESTI)