Hasan Haso Deljanin već 46 godina živi u SAD: Od podstanara do vlasnika zgrada

Top Story

Hasan Haso Deljanin već 46 godina živi u SAD: Od podstanara do vlasnika zgrada

Iz Gusinja i Plava vodi samo jedan put. Iako uzak, njime su hiljade ljudi iz ovih krajeva otišle u svijet. Najviše ih je u Americi. Prvi pisani trag o iseljavanju ljudi iz Gusinja i Plava u “Novi svijet” datira iz 1912. godine. Tada je Zaim-aga Omeragić iz albanske luke Drač otišao u Ameriku. Do 1936., živio je u Čikagu. Od tada mu se gubi svaki trag.

Nakon Drugog svjetskog rata desio se masovni odlazak u SAD. U prvom talasu poslijeratnog iseljavanja u Ameriku bili su Albanci iz Gusinja i Plava. Tek dvadesetak godina kasnije počeli su da se iseljavaju Bošnjaci. I to uglavnom sa namjerom da za par godina zarade malo novca i da se vrate u zavičaj. Prvi je na američko tlo kročio Zajo Đurković, pa Sulejman Suljo Deljanin, a potom i naš sagovornik Hasan Haso Deljanin.

PRVI DANI U SAD


Deljani su na američko tlo došli zahvaljujući komšiju Dedi Nikaču i njegovim zetovima koji su poslali garancije za njih.

“Moj brat Suljo je došao u Ameriku u junu 1968. godine, a ja sam sa svojom suprugom i Suljovom familijom došao krajem iste godine. Iz Bara smo brodom došli do Barija 9. septembra, a zatim smo se u Italiji prijavili kao emigranti u SAD. Tu smo imali sreće, jer za razliku od mnogih koji su u Italiju ostajali po nekoliko godina, mi smo ovu zemlju napustili nakon samo dva i po mjeseca”, priča osamdesetjednogodišnji Haso Deljanin.

Na aerodromu Kenedi u Njujorku ih je sačekao Suljo. On se odmah po dolasku u SAD zaposlio u fabriku liftova, tako da je za familiju već bio iznajmio stan na Grand aveniji u Bronksu. I Haso je odmah nakon dolaska zasukao rukave i počeo da radi u toj fabrici liftova.

“Radio sam po šest dana u nedjelji, i to po 10 sati dnevno. Nedjeljni ček je bio u bruto iznosu od 85 dolara. To u današnje vrijeme zvuči kao da su bile male zarade, ali tada je dolar bio puno vredniji nego danas. Dvosoban stan smo plaćali 60 dolara, a u samoposluzi smo za 25 dolara mogli da kupimo sve namirnice, puno dvoje kolica. Imali smo dug prema avionskoj kompaniji iz Italije koja nam je dala karte do SAD na kredit. Potrudili smo se da to što prije vratimo. Nijesmo znali engleski jezik, što nam je predstavljalo veliki hendikep u traženju plaćenijeg posla.”

Prvi dani u SAD su sporo prolazili. Čežnja za zavičajem kod Deljana je bila sve prisutnija. Nepoznavanje jezika je dodatno otežavalo navikavanje na novu sredinu. Često je trebalo povesti djecu kod doktora i ispuniti razne aplikacije, pa su im tada u pomoć priskakale sestre Dede Nikača.

“One bi često išle sa našim ženama kod doktora, a pomagale su nam i oko drugih stvari. U međuvremenu su počeli pristizati i drugi naši ljudi iz Gusinja. Nakon mene su došli Salih i Ramo Vukelj, Rifat Deljanin, Šaćir Dervišević, Ćazo Pjetrović, Jazo Đurković… Mi bi išli na aerodrom taksijem da ih sačekamo. Za mnoge smo garantovali i pomogli im da dođu u SAD. A onda su ti isti ljudi kojima smo mi pomogli, pomagali drugima da dođu. Tako je sve više naših ljudi bilo u Njujorku. Počeli smo se okupljati baš kao u zavičaju. Po cijelu noć bi sjedjeli i veselili se. I tako umorni poslije bi išli na posao. Napomenuo bih da su Plavljani počeli dolazit kasnije, mislim da su prvi došli Šukrija i Nuro Cecunjanin.”

Deljanin ističe da je jedan od prvih ljudi koji su poslije Drugog svjetskog rata došli iz Gusinja u SAD bio Tom Paljoka Nikač.

“Nikač potiče iz sela Dolje kod Gusinja. Dobro snašao u SAD, i bio je finansijski najjači kad smo mi došli. Radio je u restoranima, a nakon posla bi umoran išao meni i drugima da traži posao po agencijama.”

Za razliku od pet godina mlađeg Sulja, Haso je prestao da radi u fabrici liftova nakon 18 mjeseci. Ta je fabrika bila poznata i po tome što je u njoj većina ljudi koji su dolazili iz Crne Gore odmah nalazila posao.

“Bila je čuvena i po drugim stvarima. Suljo je sedam godina ostao da radi u fabrici, lak mu je bio posao, a na radnom mjestu se nijesu štedjela piva. Zbog toga je svojevremeno rahmetli Šaćir Pjetrović rekao da to nije fabrika liftova, već prava pivnica. Fioke naših ljudi su bile pune piva, a atmosfera je često bila kao na nekom veselju.”

 DANONOĆNO RADILI DA OTPLATE DUG


 Nakon posla u fabrici, Haso je počeo da radi kao dormen (portir) u jednoj zgradi na 72 ulici na Menhetnu. Tu je zet Dede Nikača bio superintendent (upravnik zgrade). Nakon šest mjeseci našao je novi posao na zapadnoj obali Menhetna, gdje je radio sve poslove u zgradi.

“Nijesam bio zadovoljan. U slobodno vrijeme sam išao od zgrade do zgrade na Menhetnu i tražio posao. Tada sam već nekako mogao da se sporazumijem. Imao sam sreće i na Park aveniji našao sam posao. Poslije toga moj komšija iz Gusinja Ćazo Pjetrović mi je našao posao na Petoj aveniji. Tu sam radio dvije godine i bio sam veoma zadovoljan. To je bio najlakši posao koji sam radio u SAD. Nakon toga sam 1977. godine počeo da radim u našoj zgradi na Rigo parku kao superintendent.”

Zanimljivo je da su tada Deljani od podstanara postali vlasnici sedmospratne zgrade u kojoj žive 92 familije. Zgrada je tada sa svim hipotekama koštala ravno milion dolara.

“Reskirali smo i kupili je. Na to nas je naveo naš svojta Šaćir Dervišević koji nas je često nagovarao da kupimo neku zgradu. Glavne pare smo pozajmili od Šaćira i Eska Salihova Derviševića, a u susret su nam izašli i pozajmili nam novac Rifat Stričević, Jusuf Malagić, Muhamed Ljokaj, Hasim Feratović…”


Do kupovine zgrade, Haso priča da je novac trošio nemilice. 

“Pare nijesam štedio, pravio sam garancije ljudima, pozajmljivao novac, trošio ih na neke beznačajne stvari… Onda sam upao u dug. U našoj zgradi sam radio kao superintendant, a moja i Suljova supruga su mi pomagale u održavanju zgrade. Suljo je radio u drugoj zgradi kao superintendant, a često bi i u našoj zgradi vršio opravke, krečio i slično. Trudili smo se da svaki dolar uštedimo, i nakon tri i po godine vratili smo glavni dug Derviševićima.”

Da složna braća kuće grade pokazalo se nakon nekoliko godina od kupovine prve zgrade kada su Haso i Suljo u Flašingu kupili drugu zgradu u kojoj žive 62 familije. Danas u njoj zapošljavaju jednog čovjeka, Suljov sin Selim radi kao domar u zgradi koju su prvo kupili, drugi Suljov sin Samir koji je u SAD stekao i fakultetsku diplomu radi kao menadžer, dok je Suljo i dalje aktivan i vrši neke veće popravke u zgradama. Posla svakako ima jer zgrade koje ukupno imaju 154 stana treba održavati. 

I dok se Suljo  sa sinovima brine za funkcionisanje zgrada, Haso čuva trezor Islamske zajednice Plav i Gusinje u Njujorku.

Naime, Haso Deljanin je jedan od osnivača Islamske zajednice – Kulturni centar Plav i Gusinje u Njujorku, koji od samog početka obavlja dužnost blagajnika.

“Bilo nas je oko 15 ljudi kada smo 1990. osnovali IZ Plav-Gusinje. Džamiju smo kupili tri godine kasnije, a prije nekoliko godina i objekat koji bi trebao da bude adaptiran u Bošnjački centar. Svjestan sam odgovornosti zbog pozicije koju zauzimam, ali ljudi imaju povjerenje u mene”, priča Haso, za koga mnogi kažu da bolje čuva džamijski novac nego svoj.

Sead Hodžić

Upozorenje: Zabranjeno je pruzimanje teksta i fotografija bez pismenog odobrenja naše redakcije