09162019pon
Last updatepon, 16 sep 2019 12pm

Top Story

Abaz Dizdarević: Ne vjerujem u slučajnosti

Potomak čuvene bjelopoljske porodice uspješno sprovodi misiju kulturne obnove Bijelog Polja. Odbio je ponude univerziteta iz Konije, Ankare i Beograda, jer je prevagnuo osjećaj dugovanja prema rodnom gradu koji mu je pružio mnogo toga u odrastanju

Iako ima tek 35 godina, a iza sebe više od četrdeset samostalnih i kolektivnih izložbi u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Kosovu, Makedoniji, Turskoj, Bugarskoj, Francuskoj, akademski slikar Abaz Dizdarević posljednjih godina je prepoznat kao vođa tima mladih umjetnika i entuzijasta koji rade na obnovi kulture u Bijelom Polju. I ne samo to: za kratko vrijeme sa svojim timom uspio je, ne samo estetski nego bukvalno da fizički promijeni lice svog rodnog grada.

Fakultet likovnih umjetnosti završio je na Cetinju, gdje je i magistrirao, dok je za doktorske studije odabrao Beograd. Docent je na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, potpredsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, član Udruženja likovnih umjetnika BiH i Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika, pet godina je bio saradnik u nastavi na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, bio je urednik likovnih programa JU Centar za kulturu Bijelo Polje... Osnivač je Internacionalne likovne kolonije, direktor Javne ustanove Ratkovićeve večeri poezije, suprug i otac desetogodišnjeg Omara i osmogodišnje Iman. Abaz Dizdarević priznaje da bi svaki napor na poslovnom planu bio uzaludan da nema razumijevanja porodice.

Potičete iz porodice intelektualaca. Otac je poznati bjelopoljski ljekar i dugogodišnji predsjednik Crvenog krsta Crne Gore, pokojni stric hemičar... Da li se i od Vas očekivalo da krenete njihovim stopama?

– Pa, moguće je bilo razmišljati o izboru životne profesije na razne načine. Ipak, liberalni stav unutar porodice dozvoljavao nam je da svoje opredjeljenje po tom pitanju gradimo na potpuno ličnom nivou razmišljanja. Smatram da nijesu u pitanju određene okolnosti, jer u suštini ne vjerujem u slučajnosti. Vjerujem da dar, ako postoji, nađe načina da se iskaže kroz djelovanje čovjeka i da zapravo on određuje kvalitet našeg postojanja. Bilo je duhovitih situacija vezano za poređenje sa profesijom roditelja. Tako je jednom prilikom očev prijatelj sa znatiželjom gledao u mene i kazao “Ti mora da si krenuo očevim stopama, mora da si ljekar”, a na moj odgovor “Ne, nijesam. Ja sam slikar”, me sa razočarenjem u očima pogledao i rekao “Pa, ne mari”. Osjećao sam se kao da sam iz nekog razloga hendikepiran.

Otkuda sklonost ka slikarstvu?

– Kako već rekoh, ne utičemo mi baš previše na naše živote. Kod mene je od malena postojala ljubav prema umjetnosti i nije bilo teško donijeti odluku po pitanju izbora životnog određenja. Naravno, tu su vjerovatno jako važne genetske predispozicije koje su došle s majčine strane. Dakle, u primarnom je bila ljubav prema pozivu, a kasnije shvatite da je potrebno mnogo više od emocije da biste sebe izgradili kao umjetnika.


Kako je došlo do toga da budete na čelu kulturne obnove grada?

– Zahvaljujem na takvom epitetu! Pretpostavljam da su okolnosti kao što su zrelost, razumijevanje i potreba svakog čovjeka da svojim doprinosom učini mjesto u kojem živi boljim osnov za pokretanje svake aktivnosti. Na inicijativu mog dugogodišnjeg prijatelja, sada predsjednika Opštine, gospodina Aleksandra Žurića, prihvatio sam se pozicije rukovodioca JU Ratkovićeve večeri poezije. Vrlo brzo se pokazalo da iskrenost i ljubav prema gradu daje određene rezultate. Naravno, vjera sugrađana i ohrabrivanje za svaku aktivnost su doprinijeli osjećaju opšteg saglasja, odnosno potrebi da grad sa dugim kulturnim istorijatom mora sačuvati svoj duh.

Vrlo brzo ste promijenili lice Bijelog Polja, od Nikoljačkog mosta, preko oslikavanja zidova pored saobraćajnica, do mozaika u centru grada. Kako je sve počelo?

– Naravno da ne mogu pripisati sve te projekte sebi. Naime, može se reći da je sve krenulo od manje grupe umjetnika iz Bijelog Polja koja je povjerovala u ideje o umjetničkoj preobrazbi grada. To su Dražen, Eldin, Luka, Božo, Adin, Tijana, Tea... Koliko god malom se činila, ta grupa je u nekoliko godina pokazala veliku energičnost. Nijesmo se mogli pomiriti sa ekonomskom situacijom u državi. Okupljeni oko istog cilja koji je usmjeren na prikazivanje opšteg stanja duha grada i civilizovanosti sredine u kojoj živimo, stvarali smo s potpunim entuzijazmom djela koja postaju dio jedinstvene prepoznatljivosti grada. Kada su inicijative dobile svoje obličje, krug entuzijasta se uvećavao, pa nam se pridružio i Klub arhitekata 4Arch. Napravljena je institucionalna saradnja sa ULUCG, fakultetima umjetnosti sa Cetinja i iz Trebinja, kao i sa Internacionalnim univerzitetom iz Novog Pazara. Dakle, ideja je rođena, postavljeni su visoki ciljevi, a točak umjetničkog razvoja pokrenut. Svi smo davno raskrstili sa barijerama koje mogu postojati isključivo u razmišljanju i počeli sa stvaranjem.

Internacionalni likovni susreti Stari most je manifestacija koja je odavno prevazišla regionalni okvir, a broj učesnika raste iz godine u godinu. Na osnovu čega pravite odabir učesnika i da li ste bili u situaciji da pravite selekciju?

– Moguće je da je sve krenulo upravo od tog projekta. Ovi susreti su do sada okupili više od 400 umjetnika iz cijelog svijeta. Koncept manifestacije nam je omogućavao upoznavanje sa umjetnošću koju su ljudi donosili sa sobom, što je rezultiralo formiranjem preglednosti i opšte slike umjetnosti danas u svijetu. To je, svakako, pružilo svima nama šansu da razvijamo stav i unapređujemo sopstveni izraz. Naravno da je ispravna selekcija ljudi pozicionirala ovu manifestaciju u red najpotpunije organizovanih u regionu. Zajednički rad afirmisanih stvaralaca sa mladim umjetnicima dao je dobre rezultate.

To što živite u Bijelom Polju dokaz je da čovjek može da uspije i u maloj sredini, iako se umjetnicima vrata uspjeha brže otvaraju u metropolama. Jeste li imali ponudu da stvarate i živite u većem gradu i zašto ste, kao afirmisan umjetnik, odlučili da ostanete u rodnom gradu?

– Znate kako, osjećaj dugovanja prema gradu koji vam je pružio mnogo toga u odrastanju stvara prirodan osjećaj potrebe da se u jednom dijelu pokušamo revanširati. Od davnina smo porodično vezani za ovaj grad i negdje se nameće odgovornost prema toj vrsti tradicije, ali i prema onome što ostavljamo u nasljeđe novim generacijama. Izbor mi se čini potpuno realnim. Tu sam formirao porodicu a izbjegao izolaciju od ostatka svijeta, organizovao se na takav način da sebi i porodici mogu da priuštim skroman život, a da ne žudim za prijateljima i rodnim gradom. Naravno, bilo je više ponuda sa nekoliko univerziteta iz Konije (Konyae), Ankare, ali i iz Beograda, koje u trenutnoj poziciji nijesam mogao prihvatiti. Pitanje je kako će se stvari u budućnosti odvijati.

Sjever je generalno izopšten kada su u pitanju kulturna dešavanja, iako su neka od najpoznatijih imena u crnogorskoj kulturi potekla iz tog regiona. Otkuda misija da od rodnog grada napravite kulturni centar sjevera?

– Kako sam već pomenuo, smatram da geografska pozicija u eri elektronske komunikacije apsolutno ne igra značajnu ulogu. Vjerujem da će naredni programi, koji su u fazi pripreme projektne dokumentacije a tiču se formiranja centra za kreativne industrije, otvoriti šansu Bijelom Polju ne samo u smislu kulturnog centra sjevera, već značajnog umjetničkog lokaliteta od šireg regionalnog značaja. Poriv za takvo što vidim u potrebi da se grad koji ima sjajno kulturno-istorijsko nasljeđe pozicionira na široj mapi umjetničkih dešavanja.

U kratkom vremenskom roku u Bijelom Polju organizujete Ratkovićeve večeri poezije, Internacionalne likovne sustrete Stari most, od prošle godine preuzeli ste i organizaciju White Field Jazz Festivala... Na koji način uspijevate da za maltene dva mjeseca upakujete toliko manifestacija?

– Riječ je o kreativnosti u spoju sa organizacionim sposobnostima. Negdje i osjećaj potrebe za očuvanjem kontinuiteta kvalitetno započetih manifestacija kao što je jazz festival. Svakako, presudna je odgovornost u odnosu na ono što vam je povjereno, a energije za sada ne fali, uporno se borim sa viškom. Naravno, tu je uvijek prisutna podrška manjeg tima profesionalaca od povjerenja među kojima su Samir i Kemal. Dobro ste rekli, zbog vremenskih uslova i relativno kratkog ljeta sve veće manifestacije su u terminu održavanja dosta tijesno zbijene. Ipak, u posljednje vrijeme ulažemo napore da umjetnost u Bijelom Polju živi tokom cijele godine.

Da li ste u realizaciji ideja nailazili na prepreke i kako ste ih rješavali?

– Uvijek se, kao po pravilu, ispostavi da ne ide baš sve onako kako ste zamišljali. Ali, valjda je u tome i čar organizovanja. Dobro planiranje i projekcija uvijek daju rezultat. Nekada u manjem, a nekada u većem procentu uspješan, ali to je, svakako, poznato svim organizatorima. Program, kao i život, počinje od čistog lista papira. Ako smo u procesu organizovanja, svakako se mora od nečega krenuti. Nakon toga, uviđamo greške i ispravljamo nedostatke. Tako unapređujemo i poboljšavamo sistem funkcionisanja. Sve to, na kraju, čini jedan fini dnevnik spontanosti razvoja manifestacija.

Kako izgleda Vaš radni dan i koliko organizacija svih aktivnosti ostavlja vremena za porodicu i primarnu djelatnost, odnosno umjetnost?

– Dane obično provodim u planiranju, ali i realizaciji manjih ili većih aktivnosti. Teško da se može reći da imam praznog hoda. Zapravo se svakodnevno bavim razgovorima sa kolegama u cilju iznalaženja ideja i mogućnosti za rad na razvoju umjetnosti u Bijelom Polju. Koliko god provodio vremena sa porodicom, smatram da, ipak, nedovoljno posmatram djecu kako odrastaju. To ostavlja osjećaj nepotpunosti u meni. Ali, da nije razumijevanja s njihove strane, mislim da bi svaki moj napor bio uzaludan. Na kraju, ali i na početku, nikada nijesam zanemarivao svoje djelovanje u umjetnosti. Boravak na doktorskim studijama u Beogradu mi vraća osjećaj svježine i vitalnosti u tom pogledu. Iskušavam se u novim materijalima i medijima izražavanja u domenu vizuelne umjetnosti. Sve me to čini ispunjenim i stvara osjećaj da, ipak, sve teče nekim prirodnim tokom. Planirano je da učestvujem na šest izložbi u ovoj godini i to mi ne dozvoljava da razmišljam o zaustavljanju aktivnosti na tom primarnom životnom planu.


Koje su to vrijednosti na kojima vaspitavate djecu? Čijim biste stopama voljeli da krenu, s obzirom da je supruga Edisa stomatolog, specijalista ortopedije vilice? Da li možda već nazirete njihovo buduće zanimanje?

– Negdje je prirodno da principi na kojim smo vaspitavani Edisa i ja budu dio odrastanja i naše djece. Naravno, jako smo svjesni vremena u kome živimo, tako da im je u određenoj mjeri od malena omogućeno kompjutersko opismenjavanje. Smatramo da bi bilo jako pogrešno izolovati djecu od onog što je odraz savremenosti. Kako ni nama nijesu nametana zanimanja, tako je naš stav po tom pitanju apsolutno liberalan. Mislim da je još rano govoriti o tome čime će se u životu baviti, a za sada se bave svim onim aktivnostima koje rade i njihovi vršnjaci. Iman pohađa časove klavira i kao jedna energična djevojčica po cijeli dan pjevuši. Omar svira gitaru i aktivan je u raznim sportovima. Kakve će njihove odluke biti pokazaće vrijeme.

Slikarstvom ste zarazili i ujaka, poznatog bjelopoljskog privrednika Mehmeda Suljevića, koji je u pedesetim postao akademski slikar...

– Pitanje je ko je koga tu inficirao. Zapravo, inicijalno je moje zanimanje za umjetnost upravo krenulo od ujaka Meše. Dugo je nosio ljubav prema slikarstvu koja se relativno kasno ali ipak hrabro i neumoljivo definisala kroz odricanje od posla kojim se bavio i okretanje u onom pravcu koji je za njega značio duhovno ispunjenje. To su zaista rijetki primjeri koji nas uče da čovjek zaista uvijek mora slijediti svoje snove. Jedino to nas čini potpunim.

IZVOR: GRACIJA

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI IZDAVAČA MAGAZINA GRACIJA

  • Najnovije

  • Najcitanije

Video dana

VIC NEDELJE

    Mujo i hodža      
    Mujo i hodža

    Došao Mujo kod hodže i kaže: - Fata me vara.

    Hodža: - Razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu, volim je.

    Hodža: - Onda se ne razvodi.

    Mujo: - Ali stalno mi je to na umu.

    Hodža: - Pa, razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu zbog djece.

    Hodža: - Onda se nemoj razvesti.

    Mujo: - Ali ne mogu joj oprostiti.

    Read more...