09252020pet
Last updatepet, 25 sep 2020 2pm

Top Story

Donirala je bubreg sugrađaninu, otvorila Narodnu kuhinju, pomogla na stotine porodica: Ninu Vojinović život nije mazio, ovo je njena priča

Majka se trudila da mi stvori sve, da imam najljepšu garderobu, najljepše igračke, slatkiše koje sam željela, da pođem na more... Sve sam to imala jer je radila po cijeli dan. Bez obzira na to, druga djeca nijesu htjela da dolaze na moj rođendan i da se druže sa mnom. Govorili su mi: ’Ti nemaš oca, živiš u baraci...’ Nedostajalo mi je da imam svoju sobu. Ali, dok bi druga djeca plakala zbog takvih stvari, ja sam sebi govorila da ću jednog dana imati lijepu kućicu u koju će dolaziti oni koje volim, da ću pomoći nekoj drugoj djeci da ne dožive ono što sam ja, priča Nina

Konstantinu Ninu Vojinović, mladu, plemenitu Nikšićanku, cijela Crna Gora je upoznala prije par godina, kada je svom sugrađaninu Iliji Bulajiću donirala bubreg i spasila mu život.

Nina tada nije poznavala Iliju, a za njegove probleme saznala je od drugarice koja ju je kontaktirala zbog skupljanja novca kako bi se mladom čovjeku omogućio odlazak na liječenje u Padovu. Nina je prije toga bubreg htjela da donira drugom mladiću, ali im se nisu poklapali određeni parametri, pa nije dugo razmišljala da opet učini isto. Transplantacija je uspješno završena, a ona i Ilija su danas, kako kaže, sestra i brat.

Ova hrabra i plemenita žena, majka desetogodišnje djevojčice Ive, osnivač je NVO “Izvor života” u sklopu koje je 22. jula 2019. otvorila Narodnu kuhinju u Nikšiću. Zahvaljujući kuhinji, svakodnevno obroke dobije oko 200 građana kojima je ta vrsta pomoći najpotrebnija. I Nina često korisnicima odnese obrok, a ponekad to sa zadovoljstvom uradi i malena Iva.

Nakon svakog radnog dana, koji obično traje dugo, Nina zadovoljno i spokojno zaspi, jer živi svoj san.

San od djetinjstva – da, kada odraste, otvori kuhinju i ne dozvoli da ljudi budu gladni...

A Ninino djetinjstvo razlikovalo se od njenih vršnjaka...

Sa samohranom majkom Sonjon, za koju kaže da je njen heroj, živela je u kolektivnom smještaju, u drvenoj baraci od 20 kvadrata, bez sanitarnog čvora.

“U toj baraci je bilo 12 tolikih soba za 12 porodica. Imali smo poljski wc, a kupali se na dasci. Bez obzira na uslove, bili smo jedna velika, složna porodica i dijelili sve, pa smo na taj način život činili ljepšim”, počinje Nina priču za Portal Revije Fokus.

I tada, kao i danas, kaže Nina, društvo je siromašnu djecu gledalo drugačije i sa sažaljenjem.

“Jedino što siromašna djeca žele je da budu tretirana kao i ostala. Majka se trudila da mi stvori sve, da imam najljepšu garderobu, najljepše igračke, slatkiše koje sam željela, da pođem na more... Sve sam to imala jer je radila po cijeli dan. Bez obzira na to, druga djeca nijesu htjela da dolaze na moj rođendan i da se druže sa mnom. Govorili su mi:’ Ti nemaš oca, živiš u baraci...’ Nedostajalo mi je da imam svoju sobu. Ali, dok bi druga djeca plakala zbog takvih stvari, ja sam sebi govorila da ću jednog dana imati lijepu kućicu u koju će dolaziti oni koje volim, da ću pomoći nekoj drugoj djeci da ne dožive ono što sam ja. Kućicu nijesam još izgradila, ali i dalje vjerujem da hoću jednog dana, ali imamo stan od 35 kvadrata koji nam je dodjelila Opština koji je pun topline i ljubavi. Što je najvažnije, moja Iva u njemu srećno odrasta”, priča Nina.

Sve što joj je majka kupovala dijelila je s ostalom djecom iz smještaja.

“Majka bi spremila ručak i kolače za sve, pa smo se okupljali i zajedno ručali i dijelili ono što imamo. Ostalih dana su to radile i ostale komšinice i tako su se mijenjale. Voljela sam da dijelim garderobu sa djevojčicama iz smještaja, a uvjek smo pomagali staricama koje su tu živjele. Kada sam imala 12 godina u komšiluk se doselila Milica, danas moja kuma. Živjeli su teško, a ja sam joj, sjećam se, ponijela puno garderobe i bila srećna zbog toga.Taj osjećaj zadovoljstva je bio neopisiv”, sjeća se Nina.

I dok su ostale djevojčice maštale je da budu glumice, pjevačice, manekenke, Nina je željela da bude uspješan sportista.

“Dugo godina sam uspješno trenirala džudo, međutim povreda me spriječila da postanem ono što sam htjela – najbolja. I danas me Nail, moj trener, kada se sretnemo, podsjeti koliko bih bila uspješna da nije bilo te povrede. Ali, ta povreda je jedno iskušenje koje me naučilo da neki snovi mogu ostati nedosanjani, a da čovjek mora da ide dalje”, veli Nina.

I tako je teklo njeno djetinjstvo, a misao o kuhinji je nije napuštala...

Na tom putu ništa je nije moglo zaustaviti.

“Narodna kuhinja je potrebna ne samo zbog siromaštva, već i zbog toga što ima dosta ljudi koji zbog lošeg zdravlja nijesu u mogućnosti da sebi spreme obrok. Korisnici kuhinje su danas naši prijatelji, a mi im pomažemo i na druge načine”, ponosno kaže Nina.

Pravu humanost ona i ostali okupljeni oko Narodne kuhinje pokazali su u jeku borbe protiv koronavirusa proteklih mjeseci. Broj korisnika se duplirao, pa su spremali obroke za 440 osoba. U tom periodu podijelili su 21.500 obroka. Prije pandemoije imali su 197 korisnika.

Ninin posao nimalo nije jednostavan, niti lak. Kaže da je humanitarni rad težak, zahtjevan i mukotrpan i da je potrebno mnogo odricanja.

“Činjenica da proživljavate nečije sudbine, pa i one najteže, ostavlja bolne rane... Ali, kada uspijete da nekom pomognete i riješite problem, onda radosti i zadovoljstvu nema kraja i nema riječi kojima se ta sreća može dočarati. Nažalost, ima i onih koji se ovim poslom bave ne da bi pomogli od srca i iz ljubavi, već radi sopstvene promocije i nagrada... Često pročitam kako ljudi govore da su nekom pomogli i iznose nerealne podatke. To me strašno zaboli, jer znam istinu, ali ne želim da je dokazujem. Vjerujem da Bog sve vidi i zna. Slušala sam članove nekih organizacija koji u javnost izlaze sa lažnim i prenabudženim podacima i ostajala nijema i zatečena”, kaže ona.

Priznaje da je ljudske sudbine pogađaju i da je bilo situacija kada je plakala i bila nemoćna pred sobom.

“Najviše sam plakala kada je umrlo dvoje djece kojima smo pokušali da pomognemo. Nažalost, nijesmo uspjeli. Ranije sam se sjekirala zbog loših komentara, a sada na zluradost odgovaram dobrim djelima”, rekla je Nina.

Svojim najvećim uspjehom smatra doniranje bubrega Iliji Bulajiću.

“Ako bih opet trebalo nekom da doniram dio sebe da bih mu spasila život bez razmišljanja bih to uradila. Činjenica da zahvaljujući vama da neko živi normalan život je najljepši osjećaj i on nema cijenu”, kaže Nina.

A najveća nagrada za humanitarni rad joj je, kaže, podrška Hajriza i Selme Brčvak, kao i Odbora Fondacije Hemiias, čiji je član, a u kojem se, kako kaže, nalaze najdivniji, najhumaniji i najplemenitiji ljudi.

“Zahvajući njima nisam odustala od humanitarnog rada... Vjerovalii su mene i onda kada su drugi pokušali da nametnu lošu sliku mog imena i djela... Beskrajno sam zahvalna svima što mi daju i snagu i volju za dalji rad”, kaže ova vesela žena, puna snage i elana.

Na pitanje da li je prilkom donošenja odluke o doniranju bubrega mislila na Ivu, kaže:

“Pri donošenju bilo koje odluke prvo pomislim na Ivu i majku. Ali, ne želim ni da pomislim da moja Iva može da ima sličan problem. Bog dobro dobrim vraća. A ja sa jednim bubregom mogu da živim sasvim normalno, da rađam još djece... Vodim zdrav i normalan život. I planiram da se uskoro jos jednom ostvarim kao majka”, za kraj je otkrila Nina Vojinović.

Svetlana Peruničić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS

  • Najnovije

  • Najcitanije

SPECIJALNO IZDANJE


 

Video dana

BISERI

VIC NEDELJE