Marina Tucaković otvorila dušu: O smrti sina, zašto nije željela da zna rezultate obdukcije, o karcinomu dojke, liječenju, pjevačima... (VIDEO)

Showbiz

Marina Tucaković otvorila dušu: O smrti sina, zašto nije željela da zna rezultate obdukcije, o karcinomu dojke, liječenju, pjevačima... (VIDEO)

Ne plačem... Ja sam očigledno te svoje suze potrošila ranije na sjekiraciju u vezi sa djecom, mužem. Ja sam to otplakala mnogo prije nego što se to desilo. A možda bi mi bilo lakše da sam mogla da plačem. Ovako, sve to nešto krijem u sebi, borim se protiv tih suza. Možda bi bilo bolje da ih pustim jednom... Nisam željela da vidim rezultate obdukcije. Šta mi to znači? Da li je to bilo srce, da li je nešto uzeo...

Foto: Printscreen/1tv.mk

Marina Tucaković, poznati tekstopisac, pred kamerama je prvi put otkrila kako se bori sa kancerom, kako se liječila, kroz šta je sve prošla...

Marina je za makedonsku 1tv, a prenio je “Kurir”, govorila i o najtužnijem danu u svom životu, kada je prije deset godina izgubila sina, zbog čega nije htjela da vidi nalaze obdukcije, da li je negdje pogriješila kao majka...

O KARIJERI

Moja karijera traje 40 i više godina. Ono što je prijavljeno u autorskoj agenciji SOKOJ stoji da je nešto preko 3.000 tekstova, ali mislim da ih realno ima između 4.500 i 5.000.

Nije mi na pamet padalo da ću ovo raditi cijelog života. Počela sam sa nekim klincima iz kraja, radili smo akustičnu muziku. Onda sam počela da pišem za festivale. Kao hobi. Studirala sam ekonomiju, imala glupe klinačke snove da budem frizerka... Naravno, ništa od toga. Ako nešto ne znam - ne znam da namjestim kosu i nikad nemam frizuru.

E sad i moje ime se pamti, naročito zbog prezimena. Tako je kako je... I, eto, postala sam to što sam. Ko uđe na estradu, to je neka vrsta droge, teško je pobjeći od toga.

Ja mislim da sam tek počela da pišem super kada sam počela da pišem za Olivera Mandića, Zanu, Slađanu Milošević... Moji počeci su Oliver i Zana.

O SMRTI SINA

Neke stvari zaista treba izdržati. Ne postoji za majku ništa strašnije.

On je imao nekih problema sa narkoticima i baš kad se sredio, poslije 4-5 godina samo se jedno jutro nije probudio. Ja sam ga našla. Strašno...

Ušla sam u njegovu sobu i zatekla sam to što sam zatekla. Tada je Miloš imao 24 godine. Prvog decembra će biti deset godina od kako se to dogodilo.

Uvijek sam imala strah da će nešto da mu se dogodi. Ode vam dijete na eksurziju pa se bojite kako će da stigne. Uvijek imate strah za osobe koje volite. Interesantno, ja tu noć... On je bio toliko veseo, toliko smo se smijali, nisam zaista mogla da imam loš predosjećaj. Koliko sam imala ranije iz strahova... I, eto, baš se dogodilo to čemu se tad sigurno nisam nadala. Nisam to očekivala.

Taj dan je trebalo da idem u žiri u jednu emisiju. To je bio trenutak ludila i trezvenosti. Samo sam napisala: “Ja ne mogu da dođem u emisiju. Izvinite, meni je sin upravo umro”. Imala sam toliko neke profesionalnosti i svjesnosti da javim da me ljudi ne čekaju.

O SUZAMA

Ne plačem... Ja sam očigledno te svoje suze potrošila ranije na sjekiraciju u vezi sa djecom, mužem. Ja sam to otplakala mnogo prije nego što se to desilo. A možda bi mi bilo lakše da sam mogla da plačem. Ovako, sve to nešto krijem u sebi, borim se protiv tih suza. Možda bi bilo bolje da ih pustim jednom...

Nisam željela da vidim rezultate obdukcije. Šta mi to znači? Da li je to bilo srce, da li je nešto uzeo... Kakve to veze ima. To mi nije bitno.

Ne interesuje me šta su mediji pisali. A to ako su pisali da sam loša majka... A šta to znači? Ja sam sa tom djecom bila 24 sata. Imali su sve, vodila sam računa, ali, eto, društvo ih je povuklo. Uvijek se sve svali na roditelje. Uvijek sam im pokazivala svoju ljubav. Možda je moja ljubav bila loša. Možda, ne znam, da sam ih manje voljela... Da sam stegla srce, da nisam davala kad traže... Možda se to ne bi desilo.

Uvijek se čovjek pita gdje je pogriješio. Odgovor je jedino to da sam ih voljela na način koji nije dobar. Ako je neko bio uz tu djecu, posebno uz Miloša u tim situacijama, onda sam to bila ja.

Poslije njegove smrti nisam radila nekoliko mjeseci. Imala sam podršku, muzika mi je bila u krvi i ja sam to morala... Prvi tekst koji sam napisala poslije te pauze bilo je za Daru Bubamaru "Mami, mami da me omami". I poslije sam nastavila sve kao što je bilo i do tad, što se posla tiče...

O BOLESTI

Karcinom dojke, krenula voda ka plućima... Pakao sam prošla. Ali, jednostavno, kad sam bila smještena na onkologiji, polusvjesna, nekako nikakav strah nisam osjećala. Bilo je ono - biće šta će biti. Izgubila sam dijete, šta može gore da mi se desi. Je l’ tako?

Sad je bolje, hvala Bogu. Vidjećemo šta će biti.

Ja sam znala da će se to meni desiti. Mnogo sam se loše osjećala, mnogo sam se nervirala... Imala sam tu ranicu koju sam ignorisala... Ja sam znala da sam bolesna. Ali stvarno sam znala... Svjesno nisam otišla kod ljekara. Imala sam i privatnih problema i onda to čovjek zanemari. Ja sam sebi nekako bila na posljednjem mjestu.

U jednom mi je trenutku bilo veoma loše... Uradila sam analize. Prvo sam vidjela da mi je šećer 22. I to sam u međuvremenu zaradila... Onda sam vidjela da su tumor markeri povećani. I onda sam otišla tamo, i uklopila sam se. Živ se čovjek na sve navikne.

Moj muž i moj sin su bili najviše tu. Naravno, i moji prijatelji. I Ceca i Jelena i Ana Nikolić i Boki su bili uz mene...

Ova bolest mi je dobro donijela – vratila sam vjeru u ljude. Dobrih ljudi ima i dalje. U mom slučaju su se ljudi pokazali... Ali ne zato što im ja trebam, jer ja sam mogla da umrem. Ali njihova podrška mi je mnogo značila.

Išla sam dva puta u Njemačku na tu imuno terapiju. I to je pomoglo. Pijem ljekove koje moram, sad u decembru imam neke još kontrole.

Đavo nikad ne spava i toga čovek treba da bude svjestan. I to kao “samo budi sve vrijeme pozitivan”, ja mislim da čovjek treba da bude realan.

Malo sam se ulijenjila, prija mi da ne radim... Ali, evo, počela sam i sa poslom. Uradila sam jednu pjesmu za Acu Lukasa, počela malo za Milicu Pavlović, pa za Anu Nikolić.

OMILJENE PJESME

Omiljene su mi "Kukavica", "Idi dok si mlad", "Podseti me šta to beše ljubav"... Volim "Dođavola sve", "Flojd, Flojd", "Insomnija"...

O PJEVAČIMA

Najlakše mi je da radim za Acu Lukasa. On ništa ne zakera i ne zamjera. On zna da ću ja za njega da uradim dobro, da me vuče jer je dileja... A ja volim dileje, ne volim obične ljude. I on samo uzme tekst. 

Moj muž i Aca se stalno sude. Bila je to neka loša kombinacija sa mojim mužem i sa njim. Ali i dan danas se oni vole.

Najteže mi je bilo da radim za one koji mnogo zanovijetaju. U posljednje vrijeme mi Jelena Karleuša dušu vadi oko tih tekstova. Ali, opet, i ona je nekako ubijeđena da ja njoj želim dobro. I nađemo se na kraju.

Haris Džinović je veoma zahtjevan kad se radi, uvijek hoće nešto da mijenja.

Sve manje sam tolerantna, prije svega zato što mislim da znam bolje od njih. A znate kakvi su pjevači... Misle da su najpametniji, možda su u pravu, ali mislim da znam više od njih. Meni se sviđaju i drugi koji rade ovaj posao, nisam sujetna, ne mislim da sam najbolja.

ŠOPING KAO STRAST

Ja volim šoping. Snađem se... Kad ne mogu pješke, ja u kolica pa me vodaju po radnjama. Pa šta...