08212019sri
Last updatesri, 21 avg 2019 12pm

Kultura

Zimka (priča iz dženetske divanhane)

Čim je čuo za Zimku, Adem efendija je osedlao konja i odjurio pravo u Loznu, uzeo u naručje uplakanu djevojčicu i stavio je ispred sebe u sedlo, ušuškao je preko nosića ćebetom i ogrnuo svojim kaputom, a onda laganim kasom doveo u Berane. U kući starog muftije mala Zimka dobila je preko noći sve ono što je preko noći izgubila: oca i majku, brata i sestu, topli dom i novo prezime. Njenim dolaskom kuća je ponovo oživjela a dječiji žagor vratio je osmjeh na lica svih ukućana. Hasiba i mali Tufo od milošte su je prozvali Keka, a stari muftija pružio je Zimki beskajnu očinsku ljubav i toplinu, unio povjerenje, sigurnost i toliko potrebni mir u njen mali svijet, prerano lišen svake dječije radosti. Tako je tek započeti život i grubo prekinuto djetinjstvo nastavila u muftijinom domu kao njegova najmlađa kći Zimka Softić

Foto: Adem Ado Softić

Dvadeseti vijek od samog početka nije obećavao ništa dobro.

S jeseni 1913. godine, tek što je završen Drugi balkanski rat i plodna zemlja jedva upila posljednje kapi vrele mladalačke krvi uzalud prosute po njivama Donjeg Bihora, a ozima pšenica obećavala bogat rod na poljima kojima se još uvijek širio opori zadah lešine, vječito gladne oči velikih sila već su kovale plan za njenu žetvu, za žetvu ostatka preživjelih mladića, i onih tek isklasalih i stasalih za kosidbu. Samo što se Osmanska vojska povukla prema istoku na drugu obalu Bosfora, evropskim ratnim kovačnicama sa zapada i sjeveroistoka počelo je odjekivati klepanje kosa za veliku balkansku mobu boginje smrti. Taj reski zvuk koji se u talasima kao eho širio Balkanom, ulivao je strah u kosti ovdašnjoj sirotinji. Moglo se to gotovo opipati u njihovom izgubljenom pogledu i slutnjama majki koje su duboko u grudima najbolje osjećale šta im donosi, a šta se sprema da im zauvijek odnese njihov klepet.

Zimka Jašarspahić rođena je u najgore vrijeme, prvoga dana te 1914. godine.

Zdrava i lijepa djevojčica svojim rođenjem donijela je istovremeno i radost i strepnju roditeljima. Radovali su joj se tiho i uzdržano, onako u sebi, sa primijetnom dozom straha i očaja, kao da su slutili šta je sve čeka. Nažalost, njihove najcrnje slutnje su se obistinile. Već u prvim mjesecima života Zimka je osjetila svu gorčinu ratovanja, glad i hladnoću u krvavim pogledima nepoznatih vojnika i poznatih komšija koji su ih dočekivali zdravicama. Sa svega četiri godine isplakala je suza, namirisala se krvi i nagledala smrti za čitav jedan vijek. Ali, za nesreću, ni to nije bilo dovoljno. Veliki rat nije bio ništa prema onome što je tek dolazilo i čiji je klepet kose nadjačavao sve dotadašnje. Pred sami njegov kraj, u jesen 1918. i u dolinu Lima, Popče i Lješnice stiglo je ono o čemu se samo šuškalo i čime su se plašila nemirna djeca pred spavanje.

Preko noći na velika vrata zakucala je Smrt lično. Stigla je u obliku pandemije španske groznice, smrtonosnog virusa gripa koji je u tri talasa za svega godinu dana odnio pedeset miliona života, pet puta više nego što ih je Veliki rat odnio za četiri. Kao crni šlag na tortu smrti došla je iznenada i odnijela sa sobom čitavu Zimkinu porodicu. Posjekla ih je jednim otkosom kao maslačke, zrelo žito i mladu djetelinu. Nedjelju dana za ocem umrla joj je majka, a odmah za majkom i jednogodišnji brat. I to ne od španjolke već od gladi, jer se još uvijek hranio majčinim mlijekom. Tako je Zimka sa četiri godine ostala sama i bespomoćna, ostavljena na milost i nemilost vremenu i nevremenu, zemanu i dermanu.

Vijest o sudbini male Zimke Jašarspahić stigla je brzo i do Berana, u kuću starog beranskog muftije Adem efendije Softića i njegove druge žene, Zimkine tetke Zade, rođene sestre njene majke. Muftijinom kućom španjolka je već bila protutnjala odnijevši sa sobom njegovu prvu ženu Šefiku sa kojom nije imao djece, i koja ga je tek u četrdesetpetoj godini uspjela nagovoriti da dovede pored nje još jednu kako bi sebi obezbijedio potomstvo. Druga muftijina žena, Zada Ćorović, već naredne godine rodila mu je kći Hasibu i njenim dolaskom na svijet izgubila moć rađanja. A onda, nakon još devet dugih godina, stara Šefika ponovo je oženila muftiju mlađanom Dževom Zaimović iz Bijelog Polja, koja mu je u njegovoj pedeset šestoj godini podarila sina Tufa. Kad mu se Tufo rodio, sve tri žene su zajedno, sa podjednakom radošću, slavile njegov dolazak na svijet. Odmah po rođenju, onako punačkog, stari muftija ga je stavio na jedan tas vage, a na drugi je iz džaka sipao gomilu dukata dok se kazaljka nije umirila, pa onda po telalu pozvao sirotinju i svima na ravne časti podijelio skoro četiri oke zlata. Te jeseni, sa prvom ženom, bezgranično odanom starom Šefikom, španjolka mu je odnijela i treću, Dževu, ostavivši šestogodišnjeg Tufa bez majke a njega i Zadu bez osmjeha na licu u hladnoj tišini muftijinih šest kuća.

Čim je čuo za Zimku, Adem efendija je osedlao konja i odjurio pravo u Loznu, uzeo u naručje uplakanu djevojčicu i stavio je ispred sebe u sedlo, ušuškao je preko nosića ćebetom i ogrnuo svojim kaputom, a onda laganim kasom doveo u Berane.

U kući starog muftije mala Zimka dobila je preko noći sve ono što je preko noći izgubila: oca i majku, brata i sestu, topli dom i novo prezime. Njenim dolaskom kuća je ponovo oživjela a dječiji žagor vratio je osmjeh na lica svih ukućana. Hasiba i mali Tufo od milošte su je prozvali Keka, a stari muftija pružio je Zimki beskajnu očinsku ljubav i toplinu, unio povjerenje, sigurnost i toliko potrebni mir u njen mali svijet, prerano lišen svake dječije radosti. Tako je tek započeti život i grubo prekinuto djetinjstvo nastavila u muftijinom domu kao njegova najmlađa kći Zimka Softić.

U tome su proletjele pune tri godine. Zimka je polako rasla a Adem efendija i Zada polako starili, sve dok se pred zimu 1921. stari muftija nije iskreno požalio svom dobrom prijatelju, imamu biočke, ivanjske i haremske džamije, mula Halitu Hadžiću, na svoju zlu sudbinu. Uz čibuk i kafu u svom hanu na dnu glavne ulice prevalio je preko usta ono što mu je godinama pritiskalo grudi i izvlačilo iz njih teške uzdahe. Progovorio je iz njega očajnički vapaj za životom i produžetkom loze, iz straha pred onim što dolazi, u gradu koji je za šest godina promijenio četiri države i četiri vladara, i prošao kroz tri rata, od kojih je svaki u nepovrat odnio svoj danak u krvi. Pred stihijom ratova, bolesti i godina, vidno zabrinut za opstanak porodice, sjetio se savjeta stare dobre Šefike. Duboko uzdahnuvši, sa sjetnim osmjehom na umornom licu, više sebi u bradu i njoj u mislima nego sagovorniku, ispričao je kako bi ga ona, da je kojim slučajem živa, upornošću žene koja nije mogla da mu podari dijete, ponovo tjerala na ženidbu i produžetak loze ne bi li mu vratila osmjeh na lice, a imovinu u centru Berana, kroz svu neizvijesnost vremena koje dolazi, ostavila još nekom od njegovog potomstva na čuvanje.

Mula Halit ga je ćutke saslušao, odsrkao sa njim svoju kafu i u tišini ispušio čibuk duvana, a onda podigao glavu, unio mu se preko stola u lice, pogledao ga pravo u oči i tiho upitao: „Hoćeš li, efendija, da ja tebi dam moju kćerku Vahidu za ženu?“ Muftija se trznuo, okrenuo prema njemu ispitivački, a kad je shvatio da mu je sagovornik krajnje ozbiljan, krajnje ozbiljno mu je i odgovorio: „Ti dobro znaš koliko ja imam godina a koliko ima ona, ali ako, kao njen otac, misliš da je to u redu, ja, osim straha od velike odgovornosti prema njenoj mladosti, nemam ništa protiv.“

Bilo je to vrijeme kad su očevi udavali kćeri, a prosci dolazili prvo kod njih na dogovor pa tek onda upoznavali mladu, kojoj je na kraju svega ostajalo samo da skrušeno i pognute glave, sigurna u očinsku nepogrješivost, prihvati njegov izbor i ljubeći mu ruku prozbori: „Kako ti kažeš. Hairli bilo babo.“

Sa nepunih devetnaest godina Vahida je muftiji rodila još jednog sina, Ćazima, a četiri godine nakon toga, u njegovoj sedamdeset prvoj godini podarila mu je i moga oca. Kuća se odjednom napunila djece i ponovo oživjela, a Zimka je dobila još dva mala brata koja je čuvala, o kojima se brinula i sa kojima je bezbrižno provodila djetinjstvo i mladost u Beranama. Sve dok jednoga dana u muftijinu kuću, sredinom ljeta 1936. godine, nisu došli njeni prosci.

Tog avgusta stiglo je iz Rožaja nekoliko uglednih ljudi, muftijinih kolega i poznanika, koji su došli da traže Zimkinu ruku za mladog Hasa Fetahovića. Osamdesetogodišnji muftija primio ih je u divanhani, pažljivo saslušao, popio sa njima šerbet, kafu i zapalio čibuk, a onda ih je ljubazno zamolio da ostanu i pričekaju ga na trenuak dok on nešto važno ne završi...

Na putu prema Zimkinoj sobi gutao je još od Hasibine svadbe neprogutane knedle koje su mu se iznenada ponovo ispriječile po sred grla, dok su mu u grudima, poput goča, udarali teški damari. U tih nekoliko metara hodnika čitav život odmotao mu se ispred nogu kao ćilim, a po njemu su se, poput najljepših bisera, zakotrljale Zimkine dvadeset i dvije godine. Osamnaest punih čuvao je tuđe dijete sa mnogo većom odgovornošću nego svoju rođenu kćerku Hasibu, kojoj nikad nije bilo suđeno da bude srećna u tuđoj kući, ali znao je dobro, i plašio se toga, da će jednom ipak morati da se suoči i sa Zimkinim odlaskom.

Ušao je i sjeo pored nje, dok ga je ispitivački posmatrala pogledom uplašene košute zureći mu pravo u zjenice, pretpostavljajući već o čemu se radi i kojim dobrom su došli nepoznati ljudi u njihovu divanhanu.

„Slušaj Zimka. Proljetos je u našoj kući konačio otac jednoga momka iz Rožaja. Primijetio te je u prolazu, na hodniku, i ostao opčinjen tvojom mladošću i ljepotom. Kad se vratio u Rožaje ispričao je ženi da je vidio u Beranama jednu djevojku koju bi želio da isprosi za njihovog sina Hasa čim on bude izašao iz vojske. Samo nju i ni jednu drugu. No, umro je prije njegovog izlaska. Danas su, evo, došli Hasovi prosci kod mene da bi ispunili tu očevu želju, ali ja nisam htio ništa da im odgovorim dok prvo sa tobom ne popričam o tome i ne čujem tvoje mišljenje. Kad su prosili Hasibu dao sam je bez razmišljanja i odmah nakon toga grdno se pokajao. Ovoga puta ne želim da napravim istu grešku.“

„Pa, šta ti misliš babo?“, pitala ga je usplahireno očekujući od njega spas.

„Zimka... Da si moje dijete ja bih te dao...“ jedva je izgovorio muftija, spustio glavu i zaćutao, vješto skrivajući osjećanja i od nje i od samog sebe.

„E, jesam, babo! E, jesam! I vala hoću kad ti to tako kažeš...“ Nježnim djevojačkim prstima dohvatila je, pridigla i poljubila njegovu suvonjavu ruku, dok je on teškom mukom gušio u grudima krik a u oku suzu koja mu je do kraja života ostala neisplakana. Stajala je još pune tri godine na samoj ivici kapaka, ušuškana negdje duboko između trepavica. Pogledao je Zimku, pomilovao je po kosi koja je ispod šamije padala niz leđa i nečujnim korakom izašao iz sobe u pravcu divanhane.

Od svoje četvrte godine u muftijinoj kući Zimka nije pustila ni jednu suzu, ali na odlasku iz nje ponovo je zaplakala. Ovoga puta od sreće i beskrajne djevojačke želje za životom, pomiješane sa tugom za Beranama i toplinom muftijinog doma. Ali sada je imao ko da je utješi. Sva tri brata bila su uz nju. Najstariji Tufo tješio je obećanjima da će je redovno posjećivati i donositi joj u Rožaje svake jeseni po pun džak jabuka iz muftijine bašte, Vahida i tetka Zada opremile su mladu, a osamdesetogodišnji muftija ponosno je, pred svijetom i pred Bogom, kao pravi otac, njenu ruku predao mladoženji.

Zimka je Hasu rodila sedmoro djece, šest sinova i jednu kćer. Poživjela je sa njima još punih šezdeset godina dok je stari muftija umro nepune tri po njenoj udaji. Od njegova tri sina samo je najmlađi Safet preživio rat i produžio očevu lozu. Tufo i Ćazim nisu čak stigli ni da se ožene. Rat ih je u tome spriječio, omeo i njihovu mladost zauvijek pomeo.

Od svih junaka ove priče o Zimki danas više nikoga nema među živima. I njeni roditelji, i jednogodišnji brat, i stari muftija sa svojim ženama, i sva muftijina djeca pa i Zimka, svi su već davno pomrli. Prije nje umro je i njen Haso, a čak su i djeca počela da joj se osipaju.

Ali, svi oni negdje i danas zajedno sjede, u nekoj dženetskoj divanhani, i pričaju Zimkinu priču. Često noću čujem njihov šapat i po ko zna koji put ponavljam u sebi priču o djevojčici kojoj nije bilo suđeno da umre i starom beranskom muftiji kome je bilo suđeno da živi u pričama iz dženetske divanhane, dok je svijeta i vijeka, zemana i dermana.

Adem Ado Softić

  • Najnovije

  • Najcitanije

Lice Fokusa

Previous Next
Enisa Nikaj, pjevačica i tekstopisac iz Njujorka: Ime za koje će se tek čuti Prvi singl, Burn This Bridge, Enisa je objavila u septembru 2016. godine, a imao je više od 115.000 sinhronizovanih video zapisa napravljenih za njenu pjesmu na aplikaciji Musically, sa milionima korisnika. To je dovelo do toga da je pjesma osvojila 2. mjesto na takmičenju “Next Wave October”, a video su premijerno prikazivali Billboard i iHeart Radio
Lice Fokusa: Elma Kolenović Osamnaestogodišnja Elma Kolenović jedna je od najzaslužnijh članica fudbalskog tima Fairleigh Dickinson univerziteta (FDU) koji je, prvi put u svojoj istoriji, osvojio NEC Conference takmičenje u ženskom fudbalu. I to bez poraza! Elma, o čijim uspjesima je Portal Revije Fokus ranije pisao, je freshmen i dala je pet golova i imala sedam asistencija. FDU se, takođe, prvi put automatski plasirao na NCAA turnir među 64 najbolja univerzitetska tima za ovu školsku godinu. Zahvaljujući dobrim ocjenama u školi i dobrim igrama na terenu, Elma ima punu stipendiju na ovom privatnom univerzitetu. Elma Kolenović živi u Njujorku, a porijeklom je iz Gusinja. Jedna od njenih želja je i da obuče dres reprezentacije Crne Gore. Inače, Haris, stariji Elmin brat, nastupa za ekipu Stony Brook univerziteta.
Lice Fokusa: Dino Radončić Šesnaestogodišnji Dino Radončić je košarkaš koji "prijeti" da će jednog dana igrati na NBA parketima. Trenutno nosi dres Reala iz Madrida, a o kakvom se talentu radi možda najbolje govori podatak da ga je specijalizovani košarkaški sajt Eurohopes proglasio za najvećeg talenta u svom uzrastu u Evropi. Dino je rođen 8. januara 1999. godine u Njemačkoj, ali je rano djetinjstvo, školovanje i početak košarkaške karijere započeo u Zrenjaninu, rodnom gradu svoje majke. Prve košarkaške korake napravio je u KK „Storm Zrenjanin” sa deset godina, a u selekciji kadeta njegov tim je već tada bio prvak države. Od tada je njegova karijera krenula vrtoglavom uzlaznom putanjom. Dino je od 2. septembra 2013. igrao u Barseloni, gdje je u potpunosti opravdao svu medijsku pažnju koju je plijenio i sa tim klubom osvojio titulu. Bio je najbolji igrač tima sa prosjekom od 25 poena, 11 skokova i osam asistencija. Postao je najmlađi stranac u istoriji koji je došao u katalonski klub… Međutim, Barselonin ljuti rival je nastojao da Radončića dovede u svoje redove, i uspio je u tome. Dino se, naravno, revanširao sjajnim partijama i u dresu kraljevskog kluba - donio je Realu titulu nakon decenijskog posta. Prošlog mjeseca, u finalu „el klasika“ protiv Barselone, ovaj, 201 centimetar visoki košarkaš, ubacio je 18 poena, imao 11 skokova i šest asistencija, pa je s pravom proglašen za najboljeg igrača finala. Dino je, inače, sin Damira Radončića, proslavljenog rukometaša, koji je igrao u najjačim evropskim ligama, i oblačio dresove reprezentacija Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i SAD. Dinova majka Vanja je bivša odbojkašica.
Binais Begović Iron Man Magazine, vodeći svjetski bodibilding i fitnes magazin i svjetski lider informacija o treninzima iz tih oblasti, objavio je da su preduzetnik Binais Begović i njegova supruga, dr Catherine Begović, kupili tu kompaniju... OPSIRNIJE
Maša i Adis Gutić   Maša je poznata svjetska manekenka, a od ljetos i zvanično naša snajka. Adis se već dugo godina bavi manekenstvom i glumom. Imao je glavne uloge u filmovima Fatalis i Marco Polo.
Ajla Karajko Dvadesetdvogodišnja Ajla Karajko iz Travnika jedna je od sedam najboljih studentkinja u SAD po ocjeni magazina „Glamour“. Humana, vrijedna, nenametljiva, dobitnica brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, od malena niže uspjehe i odlučno korača ka novim izazovima. Iako je tek na pragu treće decenije, Ajla ima biografiju kao malo ko od njenih vršnjaka. Ipak, uspjeh je nije promijenio, pa i danas mašta kao kad je to radila kao djevojčica u ratom zahvaćenoj Bosni. Ajla, koja ovih dana na Kolumbija univerzitetu ostvaruje svoje snove, otvorila je sebi vrata brojnih svjetskih institucija, ali nikada nije zaboravila svoju domovinu i svoj narod, pa je u rodnom gradu realizovala niz projekta, među kojima i izgradnju Sigurne kuće „Nada“... OPŠIRNIJE
Alen Kolenović Kada se uskoro u američkim kinima pojavi naučno fantastični film „Vesuvius“, filmski ljubitelji će biti u prilici da na djelu vide Alena Kolenovića, koji u filmu igra ni manje ni više nego – glavnu ulogu. Alen je rođen 18. decembra 1988. godine u Gusinju. Već 1991. godine njegova se porodica doselila u SAD, gdje je Alen ubrzo pokazao svoj talenat. Sa svojih šest godina počeo je trenirati karate, gdje je ostvario dobre rezultate. Nosilac je crnog pojasa drugi dan, a širom SAD je osvojio brojne medalje i pehare. Pored karatea, bavi se i drugim sportovima. Na daskama koje život znače stao je još dok je pohađao studije na State University Of New York – State University At Stony Brook, gdje je diplomirao sa desetkom. Pri završnoj godini studija pohađao je časove glume, da bi poslije završenih studija upisao i završio trogodišnju školu za glumu u poznatom „William Esper studiju“ u Njujorku. Igrao je u nekoliko pozorišnih predstava na Brodveju: „The Train“, „Belgrade Trilogy“, „Fare Game“ i „Meridian, Mississippi Redux“.  Kolenović je imao i nekoliko filmskih i serijskih uloga...    

Video dana

VIC NEDELJE

    Mujo i hodža      
    Mujo i hodža

    Došao Mujo kod hodže i kaže: - Fata me vara.

    Hodža: - Razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu, volim je.

    Hodža: - Onda se ne razvodi.

    Mujo: - Ali stalno mi je to na umu.

    Hodža: - Pa, razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu zbog djece.

    Hodža: - Onda se nemoj razvesti.

    Mujo: - Ali ne mogu joj oprostiti.

    Read more...