07082020sri
Last updatesri, 08 jul 2020 12am

Kultura

Trideset godina od smrti Pavla Vuisića: Molio je Boga da umre, da mu plati “jer je korumpiran”

Često je pisao o smrti. Kao da ju je čekao. Kao da joj se nadao. “Pošto mislim mrijeti, što bih ionako sve ovo pisao, još da vas zamolim da mi nikakav komunist ni govora, ali niti jedne riječi ne progovori, jerbo ću se u grobu prevrnuti i ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, njemu i svima, koliko ih je na svijetu, jebem mater...”

Foto: Printscreen

"Želim da umrem.

Bože koji si svemoguć, učini tako

i budi miran, platiću.

Znam, i ti si korumpiran...”

Ovo su stihovi koje je napisao Pavle Vuisić. Veliki glumac, rođen 10. jula 1926. godine, a preminuo prije 30 godina, 1. oktobra 1988.

Često je pisao o smrti. Kao da ju je čekao. Kao da joj se nadao.

Pavle Vuisić, pjesnik zatvoren u tijelu velikog glumca, zarobljen u društvu i sistemu koje nije podnosio, porobljen u profesiji koju je prezirao.

Poput Leke Bankrota iz serije "Više od igre", samo jednog od likova po kojima ćemo ga pamtiti, život je živio da bi trošio, a trošio je da bi miran umro i konačno bio spokojan. I baš kao Leka Bankrot, koji je za života priredio slavlje u čast svoje smrti, raspodijelio šta ima i mirno sjeo za astal svoje kafane i sa ispruženom rukom stegnutom u šipak dočekao Njemce koji su aprila 1941. ušli u zamišljenu Gradinu, i život Pavla Vuisića kao da je cio bio u stvari njegov oproštaj, i za života je raspodijelio sve materijalno što mu je ostalo, samo što njegov šipak nije bio upućen Njemcima, kojih te 1988. kada je napustio ovaj svet više nije bilo, već političkom sistemu kog se gnušao i pomalo glumi koju nije podnosio.

Razne pridjeve su lijepili za Pavla Vuisića, govorilo se da je prijek, težak, namćorast... S druge strane, govorilo se da je volio čašicu, društvo, koliko nas je uveseljavao... Dok je težina života rasla u njegovoj duši.

Često je Pavle Vuisić pisao o smrti. O svojoj smrti. Često je, generalno, pisao. Pjesme. Svoje misli. Diktirao supruzi, Mirjani Suli Vuisić. Još češće je napisano cijepao i bacao.

"On je bio izvanredan pjesnik. I to se ne zna. Ali stalno je cijepao, a ja sam sklanjala da on ne vidi i poslije smrti sakupila. On je i svoju prvu glumačku nagradu iscijepao.

Inače je bio vrlo talentovan. Ali je vidio da nema s kim i već je počeo da radi na filmu, i ostao je u glumi. Izmislio je i pseudonim - Višnjin. Cijelog života sam čekala da počne ozbiljno da piše i kada je upao u depresiju, pomislila sam da je došlo vrijeme. Ali nije bilo ništa od toga...", rekla je prošle godine u razgovoru za Nedeljnik supruga Pavla Vuisića.

On je napisao i više testamenata.

Originalna verzija testamenta glasi:

“Oporuka

Pavla Vuisića, rođenog od majke Radmile i oca Miša, koji dana prvog novembra 1982. godine, pri čistoj svijesti i zdravoga uma sastavlja ovu poruku. Mirjani, ženi mi, sve što imam za slučaj da odapnem, ostavljam, s tim da razumno rasproda ili otuđi imovinu moju, odnosno svoju, a ako ne bude u stanju da imovinom raspolaže, da to samo sud može uraditi. Mirjana, ako posle mene ostane, ima da me sahrani sa svim adetima i čestima crkve pravoslavne, sa šest popova da se pred mojim tijelom vide i čuju.

Sahraniti me ima u grobnicu našu, govor posmrtni ili slično da se čuo nije. Ovijeh šest popova (koje za inat hoću) da sve ono što se oko groba radi, rade i šute. Šute (ćute).

Neka u sebi pjevaju.

Pošto mislim mrijeti, što bih ionako sve ovo pisao, još da vas zamolim da mi nikakav komunist ni govora, ali niti jedne riječi ne progovori, jerbo ću se u grobu prevrnuti i ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, njemu i svima, koliko ih je na svijetu, jebem mater...”

Pisao je gdje je stigao. Na imeniku. Na kafanskom računu. Po knjigama... U jednom svom zapisu ostavio je svojevrsni aneks na prethodni testament. I opet je posmrtno "ostavio šipak" komunistima:

"Ukoliko ne otuđim prije smrti moju pušku i revolver koji su vrlo skupoceni (da) proda moja Sula (Mirjana) ali samo kad se raspita o pravoj cijeni.

One 2 serije žućaka i viška 2 srebrnjaka da ne prodaje na teg (na vagu) već da se najprije raspita o njihovoj numizmatskoj vrednosti. Lule moje (sigurno ih ima u vrednosti nekoliko sadašnjih miliona) da da Nenadu svom nećaku ako ustanovi da on lule stvarno voli od vremena do vremena puši na njima, ili bar ako ne puši na njima - uživa gledajući ih.

Sablje i noževe ako nije u stanju da zabode u drobove komunista - neka proda ili pokloni nekom ko oružje voli (bolje neka proda). Naročito sablje su skupe nijedna manje od 2 miliona sadašnjih para. Sablje ne davati u komision jer uzimaju veliki procenat nego na oglas - jednu po jednu. Sablje ću sada sam pokušati prodati, ako ih ne prodam onda stoji ono gore".

U zbirci Pavla Vuisića u Muzeju knjige na Banjici, nedavno smo pronašli i treću oporuku iz februara 1987, gdje navodi da ne želi da iko prisustvuje pogrebu osim Mirjane, uz dodatak:

"Molim da se smrt objavi tri dana poslije pogreba..."

Želio je da umre nečujno. Da to ne bude vijest. Da pobjegne od svega. Niko da ne slavi život koji on nije volio.

Na sahrani nije bilo šest popova. Nije bilo nikog. Samo njegova Mirjana. Nije bilo umrlice. Ni slike.

I jedan pop kog je dovela. I nije mu rekla ko je pokojnik.

"Samo sam rekla da se zove Pavle..."

Tako je sahranjen rab božiji Pavle.

Rab svog života.

Inače, nije vjerovao u Boga.

I pop je tu bio - iz inata.

  • Najnovije

  • Najcitanije

OBAVJEŠTENJA O SMRTI, POMENI I SJEĆANJA NA NAJMILIJE

SPECIJALNO IZDANJE


 

Video dana

BISERI

VIC NEDELJE