Nikola Vukčević: Neljudi su nas razdvojili, Dječaci nas opet spajaju

Kultura

Nikola Vukčević: Neljudi su nas razdvojili, Dječaci nas opet spajaju

Sretan sam zbog nagrada, a najviše zbog onih koje su dobili glumci, jer mislim da je svako od njih kroz ovaj film vodio ličnu borbu za samoodbranu sopstvenog umjetničkog integriteta

Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa, film crnogorskog reditelja Nikole Vukčevića okarakterisan kao hrabar i dubok pristup vremenu i ličnostima. Uz Dječake ćete se definitivno od srca nasmijati, ali će se i najteži na suze – rasplakati. Tako je bilo ljetos na Filmskom festivalu u Herceg Novom, na prelijepoj pozornici Kanli Kule. Vukčević kaže da će tu noć zauvijek pamtiti.

Prvo prikazivanje filma je nešto što se ne može zaboraviti. Još pamtim i prvu izvedbu filma Pogled sa  Ajfelovog tornja. U Herceg Novom sam imao ogromno uzbuđenje i nije mi nimalo bilo prijatno, ali negdje na polovini projekcije krenule su da stižu poruke od meni bitnih, dragih i relevantnih ljudi. Dali su mi nadu da film jako dobro komunicira sa gledaocima i od tog 45. minuta mnogo sam ugodnije iščekivao kraj projekcije uvjeren da je to već jedna vrsta uspjeha. Za mene je to bila ogromna nagrada. Kada smo poslije dva dana dobili nagradu za najbolju kameru i režiju, shvatio sam da mi od toga više znači prijem te noći. To je ogromna satisfakcija i ja sam pod tim vedrim nebom dobio nagradu za sve ono što sam uložio u ovaj film”, iskreno priča Vukčević.

Publika u Novom mijenjala je emotivna stanja kroz čitav film.

“Nadao sam se da će tako biti. Nemam čarobni štapić i nijesam mogao da garantujem da će sigurno i biti, ali je ideja bila da to bude film sa ozbiljnom temom, a humor i duhovitost njena oblanda kako bi se lakše iznijela. Publika je to, čini mi se, prepoznala. Zato malo lagodnije očekujem podgoričku premijeru, mada postoji ta vrsta neke pozitivne nelagode jer se sve odvija u mom rodnom gradu, pa i nije baš jednostavno.”

LOS ANĐELES, NAGRADE...

  Ulica Marksa i Engelsa sada se zove Moskovska ulica, u njoj žive neke nove generacije, neki novi klinci. Vukčević ipak očekuje da će film prevazići vrijeme i jaz među generacijama.

“Mislim da bi oni koji su živjeli u tadašnjem Titogradu trebalo da imaju razlog da odgledaju film. Na novinarskoj projekciji u Beogradu jedna od novinarki je podijelila sa nama da je živjela u Ulici Marksa i Engelsa, bilo joj je veoma drago da vidi svoju nekadašnju zgradu, jer sada živi u drugom gradu. Vjerujem da postoji dio tog sentimenta koji će zainteresovati ljude da dođu. Zapravo, najmanje je to priča o toj ulici. U naslovu se kriju dvije stvari, vrijeme koje je prošlo i imalo sve svoje vrline i mane, a sa druge strane – moja generacija je u djetinjstvu imala jednu knjigu Dječaci Pavlove ulice, i to je prosto nekakva vrsta komunikacije na taj naslov. To je bila asocijacija scenaristkinje filma Milice Piletić koja se jedne noći sjetila tog naslova i odmah me pozvala jer smo dugo tragali za pravim imenom.”

Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa je ovogodišnji zvanični crnogorski kandidat za Oskara u kategoriji Najbolji strani film, a nedavno je prikazan i u Los Anđelesu.

“Za producenta filma Ivana Đurovića i mene taj dan je bio posebno dirljiv, jer smo prije desetak godina zajedno napravili prvi crnogorski nezavisni film i to je bio kraj jednog kruga profesionalnog iskustva i početak novog. Moj prijedlog je bio da se uz članove Američke filmske akademije i gostiju iz esnafa pozovu i iseljenici kako iz Crne Gore tako i sa ostatka Balkana. Ko god je pomislio da je film njegova priča bio je dobrodošao, iako nije bilo lako doći do mjesta u sali, bila je ispunjena do zadnjeg mjesta i bilo je veoma dirljivo. Nijesam tamo gledao film, jer moje emocije su takve da od festivala u Nišu više nijesam u sali. Vjerujem da film treba da ima svoj život. On se izborio, smatram da mu više ne trebam kao zaštita, a i meni treba predaha”, iskren je reditelj.

Nagrade od Herceg Novog ne prestaju i mnogo znače, ali ih Vukčević doživljava na svojstven način.

“Meni više znače sve one nagrade koje sam u životu zaslužio, a koje nijesam dobio. Ove koje sam dobio su mi drage, ali ne kao one koje su mi izmakle. Sa druge strane, te koje su mi izmakle su me navele da se trudim još više i jače, i da se nadam da ću i ja jednog dana dobijati nezaslužene nagrade kao kompenzaciju za zaslužene. Sretan sam zbog nagrada, a najviše zbog onih koje su dobili glumci, jer mislim da je svako od njih kroz ovaj film vodio ličnu borbu za samoodbranu sopstvenog umjetničkog integriteta.”

LIKOVI KAO IZAZOVI

Pronaći najbolje glumce za uloge nije bilo lako, ali se sve događalo baš kako treba.

“Uloga Stanka, koju igraju Goran Bogdan i Momčilo Otašević, tumači se u razmeđu od 15 godina. Bio je izazov praviti tu ulogu, jer oba glumca imaju izrazitu harizmu, čestitost i talenat. Momčilo je nedavno lijepo rekao ‘Tamo gdje sam ja stao sa mojom ulogom, nastavio je Goran’. Lik Lele koju glumi Branka Stanić je bio jako zahtjevan. Priča o prvom intimnom odnosu je takođe imala svoje izazove, jer je nužno bilo naći zaista klince. I bez profesionalne škole oni su za godinu i po izbrusili svoj nesumnjivi talenat, do konačnog snimanja.”

Ana Sofrenović, velika glumica raskošnog talenta koje u posljednje vrijeme nije bilo u javnosti, igra majku koja dostojanstveno preživljava svoju tragičnu sudbinu.

“Vrlo je moguće da je neko ko je sa tolikom snagom i ljepotom odigrao ulogu majke imao potrebu da se povuče usred snimanja zbog ogromne količine trivijalnosti na Balkanu, jer je film sve manje umjetnost, a više zabava. Ana Sofrenović mi nije odmah došla kao pomisao, tragao sam za takvom majkom i ideja je moje supruge da baš nju odabaremo. Komunikacija sa Anom je bila jednostavna, profesionalna i ljudska. To je uloga dame u nedamskim okolnostima, a meni je upravo trebala dama u blatu. Uživao sam na snimanjima, iako znaju da budu vrlo zahtjevna i stresna, jer se nekad ni sunce ne ponaša kako nama u tom trenutku treba. Čitavoj ekipi nije bilo teško da se prilagođava, prelazili su kilometre kako bi sve što bolje ispalo”, ponosan je crnogorski reditelj, te dodaje da nije sretan što je realizacija film trajala dugo, ali je to najmanje što je moglo u uslovima u kojima je nastajao. “To najbolje znaju naše porodice, moja i svih onih koji su učestovovali, a danas želim samo lijepih stvari da se sjećam i da konačno budem samo reditelj ovog filma, a ne jedan od ljudi koji je bio dio produkcije, jer je to bio zapravo put u samoodbrani da ponovo budem reditelj.”

KO JE POMOGAO, A KO PAO NA ISPITU

  Snimanje filma je bilo krajnje netipično.

“Mnogo toga smo uradili na prijateljskoj osnovi, zloupotrebljavali smo nešto što se zove patriotski odnos prema filmu koji se bavi rodnim gradom i onda su se neka vrata lakše otvarala. Sa druge strane, zbog čega mi je jako žao, nijesmo imali partnerski odnos sa gradom Podgoricom jer nijesu bili dio filma iako smo činili stvar od opšteg interesa. Podgoričani su bili na usluzi i sva vrata običnog svijeta su nam bila otvorena do nevjerovatnih granica, a mi smo se trudili samo da ne napravimo neku grešku, zato mi je bilo jako bitno da svaka osoba koja je pomogla i u jednom ekseru bude pozvana na Kanli Kulu.”

Jedan od velikih prijatelja je i Hipotekarna banka kojoj je Vukčević neizmjerno zahvalan.

“Saradnja sa Hipotekarnom bankom traje godinama u marketingu, odnosno u reklamama. Radio sam sve njihove reklame u posljednje tri godine i drago mi je da vidim kako je i njihova banka zajedno sa našom produkcijom rasla iz projekta u projekat. Danas je jako dobro pozicionirana zbog velikog truda i profesionalnosti sa klijentima. Meni kao reditelju bili su sjajna prilika da u radu sa njima ispitam nove tehnologije, ali i jedna vrsta drage finansijske podrške kada smo snimali Dječake. Zaista treba biti zahvalan na svakoj vrsti pomoći. Da pomenem, jer me to i dalje sentimentalno veže, da sam i prvu reklamu u životu uradio za tu firmu prije 15 godina.”

Vukčević kaže da se bez finansijske pomoći i bez jasne državne strategije crnogorskom filmu ne piše dobro, uprskom velikom broju talentovanih mladih ljudi.

“Oni su svi neki mladi, talentovani, potkovani ljudi i vidim u njima njihove osobenosti i navijam za njih. Trudio sam se da ih tokom školovanja naučim da kopaju po sebi, gajim njihovu različitost i vjerujem da je ovo mnogo više njihova godina nego moja, jer je generacija koja je stekla diplome ove godine napravila neke sjajne kratke filmove i u predselekcijama su različitih festivala. Ministarstvo kulture radi najviše što može, ali nije njihov posao da pomaže filmove, već da oformi Nacionalni filmski centar i funkcionalan Zakon o kinematografiji i da se institucije počnu baviti time na način kako je to svuda u regionu. Kad god o ovome pričam mnogi me opominju da ne treba time da se bavim i da uživam u trenutku, ali ja vjerujem da brzo neće biti mog filma ako ne bude filma mojih kolega. Puno me zanima personalno rješenje ministra kulture i sekretara za kulturu grada Podgorice, jer su to dvije osobe koje bi trebalo da svojim profesionalnim integritetom dovedu do rješavanja ovog problema. Jednim dekretom zaista je sve moguće, bez njega smo osuđeni na propast”, smatra Vukčević.

Film nastavlja da živi kroz projekcije i festivale, a sasvim je jasno da mu je uspjeh garantovan.

Dječaci iz Ulice Marska i Engelsa stigli su u Podgoricu i Beograd, u decembru će se puštati u Zagrebu i Sarajevu, krajem decembra i početkom januara u Sloveniji i Makedoniji, ali i na festivalu na Kosovu, kako bi zaokružili bivšu nam domovinu. Jer, neljudi su nas razdvojili, ali mislim da postoje dobre vibracije koje će povezati gledaoce, uprkos svemu što nam se izdešavalo”, sa osmijehom zaključuje Nikola Vukčević.

Bojana Komnenić (Magazin Gracija)

Foto: Privatna arhiva