Iz likovne umjetnosti: Dok lebdim između slika Džeka Hodžića

Kultura

Iz likovne umjetnosti: Dok lebdim između slika Džeka Hodžića

Posmatram tako kolaže Džeka Hodžića i vidim sve one boje žabokrečine na ustajalim barama koje su božjom rukom farbane i vidim bistrinu brzaka Neretve i čujem vjetar u šumarcima i klancima našeg nam Bihora, našeg nam Sandžaka, i čujem dah umornog težaka...


 

Ne znam, a i teško da mogu sebi objasniti, šta se to dešava sa mnom kada uđem u prostor gdje su izložene slike Džeka Hodžića. Onoga trenutka kada preskočim prag izložbene sale, galerije ili, pak, njegovog ateljea u Sarajevu – tada se moje misli i sav vizualni svijet uskovitla i seli na neku drugu, meni nepoznatu, planetu. A kako – ne znam.

Ili znam, ali je čovjek, obrhvan jekom umjetnine, nemoćan da dođe do riječi i kaže ono što vidi, ono što osjeće, ono što ga zove, stresajući ti sa vlastitog pogleda slojeve skrame i intelektualne zahrđalosti.
A onoga trenutka kada splahnu nemiri, kada se smiri jeka nečujnog dozivanja, ja se upinjem da nađem ime onome što vidim, ali – kako odabrati ono koje u cijelosti korespondira sa doživljenim.

Bespredmetno je pitati se kako i zašto!? Jednostavno postoje Bogom dani umjetnici koji nisu ništa drugo doli vrela, doli vulkani, pa nekada ni sami nisu kadri obuzdati toliki  naboj     i inspirativnu erupciju. I treba majstorstvo, i treba snaga  kako bi  producent uspio ukrotiti tolike izazove i sve to svesti na  sliku, na  kolaž, ili na figuru koja svojim vrhom probija do samog  neba…
Prihvatio sam se velike odgovornosti – pisati o umjetniku koji, čak i  svojom pojavom, nadrasta sebe i moju malenkost, koja se usudila  da  odgovori na pomenuti zov njegovog izraza. I još više od toga.  Nije lako pronaći prave riječi za osjećanja koja, usplahirena,  zatalasaju nutrinom recipijenta djela umjetnika Džeka Hodžića.
Iz natruhlih dasaka oblikovanih u umjetninu koja govori, koja  doziva,  koja upozorava i koja prijeti – vidim kako se otvaraju usta  života, kao ribe koja izbačena na suho čeka da je neko vrati u  suđenu joj vodu. Rekli bismo – nije lako, a on – Džeko Hodžić radi  to  sa pjesmom na usnama, pjesmom koja se ne čuje, ali pjesmom  čija ga melodija uzdiže do visine sa koje jasno vidi ono što hoće.

I taj katanac koji visi - svojom patinom i svojim studenim dodirima  –     ne zatvara već otvara milione vrata iza kojih su čamili pravedni  i  nepravedni!
Simbolika, sve je simbolika… I sve je zbilja, i sve je plod mašte –  fikcije i metafikcije, ali i stvarno da stvarnije ne može biti…

Posmatram tako kolaže koji padaju niz zidove galerije u Skenderiji i   sjetim se rečenice iz Ćamilove pripovjetke «Ram Bulja» - Hej,  Rame,  hej, grla bijeloga… I čujem onu sviralu Raminu čija melodija  govori o  smrti i životu.

Posmatram tako kolaže Džeka Hodžića i vidim sve one boje žabokrečine na ustajalim barama koje su božjom rukom farbane i vidim bistrinu brzaka Neretve i čujem vjetar u šumarcima i klancima našeg nam Bihora, našeg nam Sandžaka, i čujem dah umornog težaka koji se u sami akšam vraća s njive i ječi od bola u ramenima.

I tako ciklus za ciklusom, inspiracija za inspiracijom; i tako cijeli slikarski i umjetnički svijet na jednom mjestu ili na cijelom svijetu, jer – sva ta boja i svi ti titravi nemiri putuju neviđenim i nepoznatim putanjama i dalje i šire nego je i sam umjetnik mogao dospjet svojim mislima.

Ako me ne vara utisak koji na mene ostavlja atelje ovog čudesnog umjetnika – vjerujem da bih se poslije jedne provedene noći u ovom miljeu i sam preobrazio u sliku; u sliku koja govori, koja hoda, i koja priča neispričanu priču o životu. Bio bih figura sa oštricom umjesto glave; i bio bih sretan!

Faiz Softić