11152019pet
Last updatepet, 15 nov 2019 8pm

Kultura

Vijek od rođenja pisca Mihaila Lalića

Posljednje dvije decenije Lalić je bio zaboravljen. Prećutan. Nije odgovarao ni jednoj strani. U svojim dijelima nije štedio nacionaliste - srpske i crnogorske, muslimansku miliciju, baliste... Opisivao je i partizanska pseća groblja i zločine počinjene u revoluciji. Preispitivao je i podvrgao kritici ličnu i kolektivnu prošlost...

 

 Svo Lalićevo djelo je o Crnoj Gori, njenim idealima, stranputicama, neslozi, gladi... O nestanku jedne herojske vizije svijeta i nevičnosti ulaska u bitisanje puno bratskih i političkih dioba, izdaja, zločina... Kao i svaka velika literatura to je prvenstveno priča o čovjekovoj tragici, ali i pregalaštvu i idealima

Stogodišnjica rođenja najznačajnijeg crnogorskog romansijera Mihaila Lalića počela je ove nedjelje u dva grada koja su obilježila piščevo djetinjstvo i mladost - Andrijevici i Beranama. Najavljeno je da će Lalić i njegovo djelo biti analizirani iz različitih uglova - ne samo iz književnog i književno-istorijskog, već i istoriografskog, kulturološkog, lingvističkog i filmografskog ugla.

Ministarstvo kulture ove godine nije ponovilo grešku, kao lani sa Njegoševim jubilejom, pa je Lalićev jubilej uvršten u UNESCO-ov kalendar godišnjica istaknutih ličnosti.

Lalićeva djela su prevedena na više od deset svjetskih jezika. U zemljama bivše Jugoslavije poštuje se kao jedan od najvećih romanopisaca 20. vijeka u Južnih Slovena. Kao i mnoge druge značajne stvaraoce svojataju ga i u Srbiji. Lalićevo djelo vezano je za Crnu Goru, za njena stradanja i nade u prvoj polovini prošlog vijeka. Umjetnički to djelo nadrasta lokalne okvire i dio je evropske i svjetske književne baštine.

PREŽIVIO SMRTNU PRESUDU

Lalić je rođen 7. oktobra 1914. u Trepči između Berana i Andrijevice. Potiče iz seljačke porodice, od oca Todora (Dabetića) i majke Stane, rođene Bajić. Majka je umrla u epidemiji ,,španskog gripa'' 1918; otac iscrpljen u tri rata, obolio u logoru Nađmeđer (Mađarska), umro od tuberkuloze 1921; jedan brat (iz očevog drugog braka) Dušan umro 1942. kao zarobljenik u Pjaćenci, Italija. Maćeha Jaglika i stric Milutin, šumar, opterećen brojnom porodicom, pomogli su Laliću da se školuje. Osnovnu školu učio je u Trepči, gimnaziju, kao đak pješak, u Beranama. Mnogo toga što je u djetinjstvu preživio pratilo ga je i kasnije, pa je u literaturu prenio rat, logore, kao i epizode o španskom gripu, bratovoj pogibiji...

Beranska gimnazija je u to vrijeme bila rasadnik književnih talenata. Svoja djela u listovima i časopisima objavljivali su beranski gimnazisti: Risto Ratković, Đuza Radović, Blagoje Kastratović, Manojlo Laban, Radovan Zogović, Vukajlo Kukalj, Milovan Đilas. Lalić se zainteresovao za književnost, a uporedo i za revolucionarni pokret. Upoznao se sa komunistom Svetozarom Popovićem i zajedno sa svojim istomišljenicima đacima - Brankom Veljičem, Miloradom Piperom, Milivojem Đilasom, Mirkom Arsenijevićem i Mihailom Vukićevićem formirao kružok gimnazijalaca-marksista.

U jesen 1933. Lalić se upisao na Pravni fakultet u Beogradu. Član SKOJ-a postao je 1935. (primio ga je Rifat Burdžović), a avgusta 1936. primljen je u članstvo KP Jugoslavije. Tamnovao je prije rata od Glavnjače i Ade Ciganlije, do Andrijevice i Berana. Po izbijanju rata vratio se u Crnu Goru gdje je učestvovao u ustanku. Tokom ljeta 1942. ostao je usamljen. Bez veze i direktiva pada u ruke četnika koji ga odvode u kolašinski zatvor. Prvo ga je osudio četnički „sud" na deset godina robije, a zatim na smrt odlukom vojvode Pavla Đurišića. U zatvoru ostaje sve do dolaska njemačke vojske, koja odvodi u zarobljeništvo i zatočene komuniste i čuvare - četnike. U zarobljeništvu, u Solunu, ostao je Lalić od juna 1943. do kraja avgusta 1944, kad je uspio da pobjegne iz logora i stupi u grčke partizane na Halkidiku. Mučne logorske dane i herojsku borbu sa grčkim partizanima Lalić opisuje u romanu Raskid (1955). U posveti je zapisao: ,,Borce grčkog pokreta otpora savladali su zapadni 'saveznici' i to u dva navrata – Englezi 1945. i Amerikanci 1949. Posebno je američki oklopni masakr u Sjevernoj Grčkoj po svirepoj efikasnosti prevazišao sve njemačke podvige u toj zemlji''.

POČEO SA „SVADBOM“

Nakon rata Lalić je radio u Pobjedi. Sa Mirkom Banjevićem i Jankom Đonovićem pokrenuo je 1946. časopis „Stvaranje“. Krajem 1946. prelazi u Beograd, kao urednik „Borbe“, kasnije prelazi u „Književne novine“ gdje ga otpuštaju zbog neposlušnosti. U izdavačkom preduzeću „Nolit“ radi do prijevremenog penzionisanja 1965.

Oprobao se Lalić u različitim književnim vrstama, pisao je pjesme, pripovijetke, putopise, reportaže, dnevničku i autobiografsku prozu... Spisateljski se ostvario u romanu. Skrenuo je pažnju prvim romanom „Svadba“ (1950). Tokom studijskog boravka u Parizu, 1953-1954, nastao je roman „Zlo proleće“. Prva verzija romana „Raskid“ objavljena je 1955, a prva verzija iz 1957. „Lelejske gore“ je dobila nagradu Udruženja književnika Srbije. Lalić je svoje romane često prerađivao, pa je tako „Lelejska gora“ objavljena u tri verzije. Za drugu verziju „Lelejske gore“ Lalić je 1963. postao prvi laureat Njegoševe nagrade. Po ocjeni kritike remek-djelo roman „Hajka“, Lalić je objavio 1960. i dobio Oktobarsku nagradu Beograda. „Pramen tame“ objavljen je 1970.

Roman „Ratna sreća“, objavljen 1973, nagrađen je Ninovom nagradom. Slijede „Zatočnici“ (1976), „Dokle gora zazeleni“ (1982), „Gledajući dolje na drumove“ (1983).

,,Ova naša nevesela komedija pokazuje uglavnom jedno: kako vrijeme, to jest ljudi, od ponosnog plemenskog čovjeka, pa i lijepih primjeraka homo heroicus-a lako naprave čovječuljka ili bogalja, pijanicu, sprdnju, krpu. Za taj posao neophodni su aparati za proizvodnju kukavica: partija, služba, organizacija ili država. Plemenski čovjek se nije snašao pred tom vrstom karakondžula... veliki strah je nakupio i postao pokorni nesrećnik, kukavniji od običnog podanika i potkazivača obrađenih, prilagođenih i naviknutih na poslušnost. On ne drhti samo od žandara, no i od pisara i pandura, od špijuna, pozivara, poslovođa, nadzornika, bogataša i sudija, na kraju i od šofera što ih voze podižući prašinu cestom kad nekažnjeno zgaze kravu ili ovcu pri prolasku''. (Gledajući dolje na drumove).

Dok je u prvom ciklusu romana literarni junak mladi revolucionar Lado Tajović, u ciklusu koji počinje „Ratnom srećom“ to je starac Pejo Grujović, koji kritički preispituje ličnu i kolektivnu prošlost.

I u poznoj fazi, romanima pisanim početkom '90-ih „Odlučan čovjek“ i „Tamara Lalić“, po kritičarima, nastavlja sa autokritikom revolucije.

Lalić je bio autor i scenarija za film „Svadba“, koji je režirao Radomir Šaranović, a po njegovom romanu „Lelejska gora“ nastao je film u režiji Zdravka Velimirovića, dok je „Hajku“ režirao Živojin Pavlović.

Lalić je za životno djelo dobio nagradu AVNOJ-a 1947, a u tri maha dobio je Trinaestojulsku nagradu. Bio je član SANU i CANU. Posljednje godine je uglavnom proveo u Herceg Novom, a umro je u Beogradu 30. decembra 1992. godine.

POSLJEDNJE DVIJE DECENIJE ZA LALIĆA "ZLO PROLJEĆE"

Tokom '90-ih Lalićeva kuća i Herceg Novom je prodata. Država nije bila  zainteresovana da je otkupi. Potom je i srušena. Ne samo u Novom, biste, ulice, književne večeri, muzeja nema ni u Lalićevim rodnim Vasojevićima.

Da bi se ta nepravda ispravila, u sklopu ovogodišnje proslave, javljeno je da je Klub odbornika DPS-a u Andrijevici započeo aktivnosti na stvaranju zakonskih pretpostavki za preimenovanje Centra za kulturu i sport Andrijevica u Centar za kulturu i sport Mihailo Lalić.

U knjizi „Sjećanje na Mihaila Lalića“ Darko Jovović zapisao je: ,,Prije nekoliko godina bio sam u Andrijevici... Taman što je bila izašla 'Svadba'. Nekim slučajem, i Blažo (Jovanović, tadašnji predsjednik Vlade CG) se našao ovdje, na kratkom odmoru. Možda je bio u prolazu. Ne sjećam se više. Upro da mu dam knjigu. Odbijao sam ga nekoliko puta. Najzad, kada mi je dosadilo, rekao sam mu da ima u knjižari, pa neka kupi. Ali on hoće knjigu sa posvetom. E, to ne može. Zašto? – upitao je iznenađen. Rekao sam mu pred čitavim društvom: – Ne dam zbog toga što si rasturio Andrijevicu!", ispričao je Lalić prijatelju.

Pisac Miraš Martinović je u svojim sjećanjima na Lalića zapisao da mu je jednom u Herceg Novom, pjesnik Stevan Raičković kazao: ,,Ako bi neko izdvojio sve poetske pasaže iz Lalićevog djela, bila bi to velika poezija''. Niko do sada nije uradio tako nešto.

Posljednje dvije decenije Lalić je bio zaboravljen. Prećutan. Nije odgovarao ni jednoj strani. U svojim dijelima nije štedio nacionaliste - srpske i crnogorske, muslimansku miliciju, baliste... Opisivao je i partizanska pseća groblja i zločine počinjene u revoluciji. Preispitivao je i podvrgao kritici ličnu i kolektivnu prošlost. Stradanje naroda i pojedinca u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Svo Lalićevo djelo je o Crnoj Gori, njenim idealima, stranputicama, neslozi, gladi... O nestanku jedne herojske vizije svijeta i nevičnosti ulaska u bitisanje puno bratskih i političkih dioba, izdaja, zločina... Kao i svaka velika literatura to je prvenstveno priča o čovjekovoj tragici, ali i pregalaštvu i idealima.

Život u vremenu bez ideala stavio je Lalićevo djelo po strani. Kako se sve ponavlja opet će nam zatrebati Lalićeve priče ,,noćnih nesmiraka'', o ,,danu dvoličnom kao život'' i slike ,,velikog ljudskog uzaluda'': ,,Mravi se sretaju i mimoilaze na svojim bjeličastim putevima između travki. Ne znam gdje sam pročitao da su mravi bezobzirni prema svojim ranjenicima čim su teže povrijeđeni. Ugledaju se na prirodu — ni ona nema milosti za slabe. Samo ljudi imaju milosti — ali ne svi i ne vazda. Milost je još jedno odmetanje od prirode — kao ljubav, kao pjesma ili junaštvo, kao mnogo štošta ljudsko. Pa i sama zamisao Carstva slobode – pobuna je protiv prirode; ta pobuna je beznadnija od svih drugih, a mi smo je izabrali da baš za nju izginemo....'' (Raskid).


LALIĆ I ANDRIĆ

Dva velika pisca Ivo Andrić i Mihailo Lalić imali su kuće u Herceg Novom i često nalazili mir u njemu. Zapisano je da se nijesu družili, uzmicali su jedan od drugog. Jednog dana su se slučajno sreli, pa su nastavili šetnju. Ćutali su, svo vrijeme, da bi na kraju, rekao Andrić: „Ala se siti naćutasmo". Znali su iz knjiga jedan drugog. Lalić u jednom članku piše da je u trećem razredu gimnazije natrpao na knjigu Iva Andrića i začudio se: ,,Piše čovjek o našim ljudima i kasabama, piše bez uljepšavanja, a to sasvim lijepo i zanimljivo izgleda. Nešto kasnije sam upoznao Krležine knjige i vidio: 'Ne piše pisac tek onako, što mu se piše, nego se pisanjem bori protiv nekog odvratnog stanja, protiv nasilja, pljačke nejakih i bijede, a za neko pravednije stanje koje bi se zajedničkim naporima moglo ostvariti'''.

Ljubo Jandrić, koji je razgovore sa Ivom Andrićem pretočio u knjigu „Sa Ivom Andrićem“, zapisuje da je nobelovac, poznat po škrtosti u pohvalama, istakao da za njega postoje tri vrste pisaca: Jedni čija je slava daleko iznad njihovog imena, kao što je to Ilja Erenburg, drugi čiji je izuzetan ugled u potpunom skladu sa njihovim imenom, navodeći kao primjer Miroslava Krležu, i treći čija bi slava trebalo da je daleko iznad njihovog imena. E, takav je Mihailo Lalić, zaključio je Andrić.

Predrag Nikolić (Monitor)

  • Najnovije

  • Najcitanije

OBAVJEŠTENJA O SMRTI, POMENI I SJEĆANJA NA NAJMILIJE

Video dana

Mali oglasi

Previous Next
Oglasi i obavještenja Neka Vaš oglas ili obavještenje vide hiljade naših čitalaca širom svijeta! Mi smo tu da Vam pomognemo da u najkraćem mogućem roku oglas o prodaji ili...
E&M Electrical kompaniji u Njujorku potrebni radnici Ukoliko ste odgovorni, želite da napredujete u karijeri i radite sa iskusnim električarima, naša kompanija je pravo mjesto za vas. Zainteresovani se mogu javiti na e-mail Ova...

BISERI

VIC NEDELJE

    Policajci i vatrogasci      
    Policajci i vatrogasci

    Vozi se grupa policajaca i grupa vatrogasaca u autobusu na sprat. Vatrogasci su u donjem dijelu autobusa a policajci u gornjem. Pritom, vatrogasci se vesele, pjevaju, a policajci svi uplašeni, preblijedjeli, drže se jedan za drugoga.

    Popne se gore jedan vatrogasac i pita ih:

    Read more...