Izašao novi roman Kemala Musića: “Nešto nalik punom mjesecu“

Kultura

Izašao novi roman Kemala Musića: “Nešto nalik punom mjesecu“

"Pokušao sam da kažem da mitomanija, pizma i inat vode samo u propast. I sve to kroz prizmu prezimena koje nosim. Jer to je prezime koje se, istorija kaže, pojavilo još u srednjem vijeku i na njega imaju pravo i pravoslavci, i katolici, i muslimani. Sada se tu pojavljuje besmisao postavljenog pitanja, za šta imamo i niz sličnih primjera, ko je veći Musić – Kemal, Stevan ili Stephanus..."

Novi roman Kemala Musića “Nešto nalik punom mjesecu“, izašao je u izdanju Javne ustanove Ratkovićeve večeri poezije (Književne paralele – edicija 10), uz finansijsku podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava, Ministarstva kulture i Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore. Jedan od recenzenata ovog romana, književni kritičar Vlatko Simunović naglašava da je Musić ispisao tekst nabijen simbolikom, te da roman “Nešto nalik punom mjesecu” izrasta iz našeg povijesnog iskustva.

- U njemu su vidljive brojne ovdašnje političke i ideološke diobe i granice. Podvlačeći u jednom kratkom pokušaju sinteze ispod njega jednu zamišljenu crtu konstatovaćemo da suptilniju interpretaciju ovdašnje, sistematske, ljudske kalvarije, nova crnogorska književnost ne poznaje, kazao je Simunović.

ROMAN O BESMISLU

Sam autor ističe da je ovo roman o besmislu, o vječitoj potrazi čovjekovoj za identitetom i za onim pitanjima na koja skoro da nema odgovora, a koja su i te kako prisutna u životu svakog čovjeka. Musić kaže da je u ovom romanu pokušao da prikaže besmisao nekih pitanja koja, otprilike, muče svakog čovjeka.

- Od identiteskih do istorijskih i političkih. Besmisao raznoraznih podjela, nekakvih svrstavanja, udaranja pečata na nečiju sudbinu, tobožnjih moralnih i ljudskih veličina i kojekakvih podjela koje su nas nerijetko dovodile u situaciju da potegnemo i oružje. Pokušao sam da kažem da mitomanija, pizma i inat vode samo u propast. I sve to kroz prizmu prezimena koje nosim. Jer to je prezime koje se, istorija kaže, pojavilo još u srednjem vijeku i na njega imaju pravo i pravoslavci, i katolici, i muslimani. Sada se tu pojavljuje besmisao postavljenog pitanja, za šta imamo i niz sličnih primjera, ko je veći Musić – Kemal, Stevan ili Stephanus. Čak se tu pojavljuje i besmisao dokazivanja i pravdanja onoga što jesi. Postavlja se, takođe, pitanje imaju li ova tri imena, sa istim prezimenom, ičeg zajedničkog, kaže Musić, objašnjavajući da je, pokušavajući da odgonetne neka od tih pitanja, morao glavnog junaka romana da pošalje na onaj svijet.

SMRT JE BLISKO POVEZANA S IDENTITETOM POJEDINCA

Književnik Safet Sijarić ističe da je najnoviji roman Kemala Musića “Nešto nalik punom mjesecu” sačinjen od zastrašujuće upozoravajućeg teksta, sazdanog od same ironije i crnog humora, “to jest od onog što nam je izgleda, sred današnje huke i halabuke od koje se više ne čuje ni čovjekov jauk i vapaj, jedino još i preostalo”, dok Damir Šabanović kaže da gledajući na osobenjake u Kemalovom romanu, ne možemo a da ne izvedemo analogiju s jednom od priča iz „Grobnice za Borisa Davidoviča“, u kojoj ne-mrtvi Danilo Kiš predstavlja glavni grad Irske kao svojevrsnu menažeriju ekscentrika.

- Ovdje smo blizu odgovora na postavljeno pitanje o smrti Kemala Musića. Duhovite susrete sa svojim precima, s tom „menažerijom ekscentrika“, pričama o njihovim predrasudama, putevima, očekivanjima, dovešće nas do zaključka da je smrt blisko povezana s identitetom pojedinca. I eto nam odgovora. „Nešto nalik punom mjesecu“ je komedija situacije koja govori o lutanjima za svojim identitetom, za onim najdubljim upitima, o životu kroz smrt i o smrti kroz život. Drugačije se i ne može. Zato je Kemal Musić morao umrijeti i vratiti se u život. Da se razumijemo, nije vaskrsao ili preživio kliničku smrt. Jednostavno je umro, oposlio to što treba oposliti i vratio se. A onda je upalio računar i počeo da piše, ističe Šabanović.

- Glavni junak nosi moje ime, rođen je kad i ja, isto mu se roditelji zovu kao i moji, susreće sa precima na onom svijetu. Kasnije, kad se nakon 3000 godina vrati na zemlju, sreta se i sa svojim potomcima, a onda uslijedi moment kad moj junak i prohoda. Dakle, knjiga počinje umiranjem a završava se rađanjem. Susret sa rodonačelnikom Musom na onom svijetu i razgovor sa njim ima cilj razbijanja mitova kojima smo opterećeni mi na Balkanu. Kroz jednu grotesku, takođe, ima cilj razbijanja kulta vođe, kojem mi na ovim prostorima robujemo. Odnosno, kroz ovaj roman pokušao sam da provučem sve besmisle koji su se dešavali ovome narodu kroz istoriju koje, kako neko reče, na našim prostorima ima više nego što možemo da konzumiramo, kaže Musić.

DA RIJEČIMA BUDE TIJESNO A MISLIMA ŠIROKO

Slobodan Zoran Obradović je kazao da Musić, kroz brojne likove koje gradi, oslikava vremena i karaktere, skale vrijednosti potencirajući sve vrijeme bitnost života i te iskre u nama koja gori dok je ne ugasi smrt poigravajući se sa činjenicom, ili bolje reći, relitivizirajući našu važnost za istoriju i donoseći neki duh koji bi trebalo da više prihvatimo i primimo da bismo umjesto što želimo da budemo bitni za istoriju i statistiku morali da budemo bitni sebi, kao individuama, postajući svjesni svoje smrtnosti.

- Vjerujem da bi tako i istorija bila sa manje ratova i život bi bio duboko humaniji i da bi se napokon sa arhetipa ličnosti koja teži da bude junak tragedije, unesrećujući i sve oko sebe, došlo do pozicije da čovjek želi da bude običan i sretan, kaže Obradović.

Na samo nešto više od stotinu strama, pisac je u romanu “Nešto nalik punom mjesecu” uspio da smjesti vremenski period od nekoliko hiljada godina.

- Moralo je to tako. Jer, današnji čitalac neće obimne knjige. Zbog toga pisac dolazi u iskušenje vaganja svake rečenice, biranja riječi. Da napravi konstrukciju, što reče Andrić da riječima bude tijesno a mislima široko. I to je teško. Trebalo je zgusnuti temu, da ne ostane gola. Trebalo je u stotinka strana sabiti događaje od Kosovskog boja, preko komunističkog perioda i Golog otoka i drugih istorijskih događaja koji nijesu mimoilazili Musiće, do današnjih dana. A tretirani period i vrijeme obuhvaćeno romanom, imaju ulogu da opominju, da ukažu na licemjerje i pretvaranje u ono, kako reče prof. dr Dobrivoje Stanojević, “što nijesmo, a kao da jesmo”, kaže Musić.

Ipak, ohrabruje to što se roman završava rađanjem što će, i pored strahota u zagrobnom svijetu, junak Musićevog romana nakon tri hiljade godina prohodati ovim svijetom i sresti se sa svojim potomcima.

- Ja ne znam šta će biti za 3000 godina. Zbog toga sam čitaocu ponudio dva kraja. U jednoj varijanti moja drugost izlazi u savršenu civilizaciju, gdje ga sretaju njegovi potomci, dok u drugoj varijanti nema svijeta, sve je sprženo. Sve je nestalo i postavlja se pitanje je li se na zemaljskoj kugli opet desilo neko Kosovo. E, sad, na nama je da biramo put, kaže Musić.

Goran Drobnjak