01262021uto
Last updatepon, 25 jan 2021 9pm

Kultura

Književnica Dina Murić: Crna Gora mi uvijek nedostaje, uprkos tome što je život u Austriji lijep

Crna Gora je izrodila velike umjetnike, od kojih su mnogi i upamćeni kao takvi, postavši dio nekog nacionalnog kanona. Istorijski gledano, za umjetnost kao takvu nije uvjek bilo idealno da se živi u blagostanju i pluralizmu

Dina Murić (Foto: Facebook)

Dina Murić, rođena 1982. godine u Rožajama, je pjesnikinja, esejista i filmski scenarista. Autorka je četiri zbirke poezije - „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010. godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču. Jedna je od najplodnih pjesnikinja i scenarista današnjice možda pomalo (neopravdano) zapostavljena u Crnoj Gori. Govori nam o sebi, odrastanju, književnosti, životu borbi umjetnika za svoju slobodu i status u društvu.

Šta je obilježilo Vaše djetinstvo i odrastanje?

- Ako bih birala jednu stvar, onda je moje odrastanje u Crnoj Gori obilježilo puno preseljavanja iz jedne u drugu sredinu, u jedno turbulentno vrijeme sa početka devedesetih. Sve to sa sobom nosi određene klišee, ali bilo je tu i mnogo topline i ljepote. Tu su se razvila moja prva poimanja i moja neraskidiva veza sa mojom zemljom.

Rođeni ste u uglednoj porodici, Vaša majka je profesor književnosti, a otac poznati pravnik i advokat. Koliko su Vas podstakli da budete u svijetu umjetnosti i poezije?

- Oboje mojih roditelja su oduvijek bili strastveni čitaoci i sakupljači knjiga. Odatle vjerovatno moje interesovanje za literaturu. Knjige se u našem domu nisu mogle zaobići, tako da nije bilo potrebno da budem uvedena u svijet pisanja i literature. Ja sam već bila u njemu, još od najranijih uspomena.

Sa 16 godina ste objavili prvu zbirku “Suza na kamenu”. Koliko Vam je to značilo kao mladoj osobi i bilo podstrek?

- Romantičarska strast za čitanjem i želja da osjetim kako je to biti makar malo kao moji heroji i uzori iz tog vremena, su bili jaki pokretači mojih poduhvata. Ali posebno mi je bilo drago da sam kroz moje pisanje imala čast da upoznam starije pisce, već odavno poznate, od kojih sam dobijala različite savjete. U tom svijetu sam se našla odjednom, i bio je onakav kakvim sam ga sama oblikovala, sa svojim mladalačkim željama i entuzijazmom.

Godine 2010. dobili ste prestižnu nagradu “Risto Ratković“ za zbirku poezije “Slike koje su ubile mit“. Šta karakteriše Vašu poeziju i koliki je podstrek bila ova nagrada za dalje autorske projekte?

- Dosta toga se može pročitati iz naziva te nagrade. Risto Ratković je bio jedan od mojih uzora, posebno iz vremena života u Biijelom Polju. Za mene je on bio gotovo mitološka ličnost. Dobivši tu nagradu, naravno da sam dobila i dosta potvrde za ono što je bila moja najveća ljubav. Kroz moju poeziju pokušavam da dokučim emotivnu istinu svijeta, ali i da se pozabavim sa uvijek nepostojanom granicom izmedju mita i istorije, kao dva klučna vida i poimanja realnosti.

Da li je Vaša poezija sublimacija ,,sigurne igre sumornog svijeta“ ili se u njoj kriju poetski putokazi vaših razmišljanja?

- Marinko Vorgić je, dakako, u mojoj poeziji vidio putokaze mog razmišljanja, s tim što se važan akcenat mora dati na „poetske“. To mi daje onaj autorski alibi, da nakon što sam stavila riječi na papir, i ne moram da se dalje upuštam u tumačenje onoga šta je napisano. Uprkos tome, sama priroda moje poezije, koja, ostajući subjektivnom i potičući iz mojeg najdubljeg emotivnog shvatanja, ipak se dotiče i moje racionalne vizije o svijetu. Tema onoga što pišem je uvijek svjet oko mene. Emocije i autor-subjekat su moje izražajno sredstvo.

U Vašoj zbirci poezije “Balkanski Evnuh“ (2017) pjesma “Oče“ nosi jaku poruku. Da li je ona autobiografskog karaktera i Vaših pogleda na svijet?

- Interesantno da to pitate, jer u toj pjesmi sam napravila jednu, za sebe tada novu, idejno-izražajnu konstelaciju. Pored drugih elemenata, koji je čine prilično kompleksnom, cilj mi je bio da napravim autobiografsku poemu za svakog čovjeka. Ponovo tu nisam samo ja, već je tu i čitavo društvo, koje se stalno okreće nekom ocu. Toj ideji sam prišla prilično ambivalentno, oslanjajući se više na tragiku egzistencije i bespomoćnost indvidue, iz koje potiče sav taj bol.

Foto: Facebook

Napustili ste Crnu Goru i preselili se u Beč. Koji je to prelomni trenutak kada se umjetnici odluče na takav korak?

- U mom slučaju to je bila želja da se poleti iz gnijezda. Ali ne po svaku cijenu. Beč je oduvijek bio ili stanica ili odredište mnogih pisaca i umjetnika iz naših krajeva, posebno iz vremena Austrougarske monarhije. Da nisam došla u ovaj grad svjetske istorije i primamljive kulturne baštine, možda ne bih toliko dugo ni ostala izvan Crne Gore. Tako da to nije bila naprasna odluka već prihvatanje stanja u kom sam se u jednom momentu našla.

Kakav je, po Vama, status umjetnika u Crnoj Gori. Šta nedostaje u afirmaciji kulturne scene u Crnoj Gori?

- Ovo je dosta komplaksno pitanje. Crna Gora je izrodila velike umjetnike, od kojih su mnogi i upamćeni kao takvi, postavši dio nekog nacionalnog kanona. Istorijski gledano, za umjetnost kao takvu nije uvjek bilo idealno da se živi u blagostanju i pluralizmu. Neki od najslavnijih umjetnika su stvarali pod teškim okolnostima, ophrvani politikom i ideološkim ratom - sjetimo se samo Bulgakova ili Selimovića. Ali ipak i u takvim vremenima postojala je neka čast, koja se pridavala jednom umjetniku, čak i onom koji je oskudijevao. U Crnoj Gori se puno toga promijenilo od vremena Lalića, ali kao i svugdje, vrijednost umjetnosti je dobila neke drugačije oblike. Nije dobro u Crnoj Gori biti umjetnik. To takođe zavisi i od toga šta se pod tim pojmom podrazumijeva. Ali ne mogu da samo Crnu Goru izdvajam po tom pitanju. Te promjene i fluktuacije su globalnog karaktera. 

Da li je teško afirmisati i predstaviti sebe kao umjetnika u Austriji (Beču)?

- Naravno da jeste. Međutim, veće društvo na neki paradoksalan način stvara manji pritisak na umjetnika. Stvaralačke klike, da ih tako nazovemo, nisu toliko male. A ako ih ima, onda ih ima više, i uvijek se nađe niša za svaku vrstu umjetnosti. Dosta toga, posebno kada je u pitanju distribucija, je potpomognuto novim tehnologijama.

Crna Gora i Austrija - koje su sličnosti i razlike u ostvarivanju kulturnih projekata?

- Sličnosti su u politizaciji, uprkos tome što se ne radi o istoj vrsti oslanjanja na politiku. U Austriji je ta politizacija više ideološkog tipa, a manje ima veze sa partijskim pripadanjem. Iako sama po sebi ne tako velika država, Austrija je u poređenju mnogo veća. Mislim da su umjetnički krugovi otvoreniji. Posebno su zainteresovani da čuju iz perspektive drugačijeg od sebe. No, ni Crnoj Gori se ne može previše prigovarati u tom smislu. Ona je još uvijek mlada država, i potrebno je da prođe kroz nekoliko faza, kako bi se prevazišlo nužno i osnovno i ušlo se u malo više kosmopolitski pogled na stvaranje umjetnosti. 

Da li pripremate novu knjigu?

- Pripremam narednu zbirku poezije. Mada se nikada ne zna šta će mi u kom momentu privući pažnju. U igri su i neka prozna djela.

Da li vam nedostaje Crna Gora i šta treba uraditi da umjetnici ne odlaze? 

- Crna Gora mi uvijek nedostaje, uprkos tome što je život ovdje lijep. Kako ja to obično kažem, Austriju sam naučila da volim. To je ljubav uma, koja se stekne sa zrelošču. S druge strane, Crnu Goru volim srcem. Ta ljubav se desi u najranijim momentima i ostaje tako do kraja života. Kako sam ja oduvjek bila u duhu mojih književnih heroja, koji su umnogome bili lutalice i moreplovci, tako i ne vidim da sam ja stvarno otišla. To je vjerovatno nemoguće jer je Crna Gora uvijek tu sa mnom. Zato ne bih rekla da treba u nekom konkretnom smislu zaustavljati takve duhove da istražuju i odlaze. Ono što je bitno je da im se da prostora da Crnu Goru vole i sa njom žive na svoj način, da budu njom fascinirani i u svijetu budu njeni najbolji predstavnici.

Razgovarao: Božidar Proročić, književnik i publicista 

  • Najnovije

  • Najcitanije

Video dana

BISERI

VIC NEDELJE

    MUJO I POLICAJCI      
    MUJO I POLICAJCI

    Zvoni Muju neko na vrata.

    Pita on:

    “Ko je?”

    “Policija. Možemo li da popričamo?”

    “Koliko vas je?”

    Read more...

SPECIJALNO IZDANJE