07082020sri
Last updatesri, 08 jul 2020 12am

Kultura

Kemal Musić, pisac iz Bijelog Polja: Književnost komunicira samo sa odabranima

Prostor u kojem pisac odrasta i stasava je veoma bitan. Godijevo, moje rodno mjesto tridesetak kilometara od Bijelog Polja, je mjesto u kom se teško živi a lijepo govori. Na par kilometara od moje kuće rođen je i Ćamil Sijarić. U prečniku od desetak kilometara još nekoliko književnika priznatih u onoj Jugoslaviji. A Limska dolina, reče neko, krvotok je crnogorske književnosti. U Limskoj dolini su rođeni, osim Njegoša, svi veliki crnogorski pisci. Sada, kada se pojavi pisac u Limskoj dolini, on ima veliku obavezu. Ima odgovornost prema riječima. A sa riječima nije lako. Ko se uhvati u koštac sa njima, teško njemu. Dakle, kada se pojavi pisac u Limskoj dolini, to je kao kad se đak nađe u odjeljenju sa sve peticašima. Tu, ili si pukovnik ili si pokojnik

Kemal Musić – crnogorski višedimenzionalni književnik. Godine života broji po godinama stvaralaštva, a i dalje gradi. Porijeklom je iz Čovječanstva. Piše o temama za koje je potreban identitet, a na posljednjem mjestu mu stoji „ja“. Ugašene svijeće neprestano pali i svakom novom rođenju zadaje veliku odgovornost. Osjećajnije o njemu, dolje, oči u oči.

Vi ste u svijet književnog stvaralaštva ušli preko novinarstva. Dobitnik ste i nekoliko značajnih novinarskih nagrada. Koliko Vam je iskustvo novinara pomoglo da se „dogodite“ kao prozni pisac?

- U stvari, bilo je obrnuto: Ja sam u svijet novinarstva ušao preko književnosti. Prije nego što sam napisao svoj prvi novinarski tekst, već sam imao objavljene priče u časopisima. Znajući moju sklonost prema literaturi, urednik Revije „Polje“ Željko Madžgalj mi je otvorio novinarski prostor. Prvi tekst bila je reportaža. I desio mi se onaj slučaj kao kada su jednom piscu ponudili angažman u novinama i dali mu zadatak da napiše informaciju o krađi u Ulici Lava Tolstoja. Pisac je u novinarskom izvještaju, umjesto da u prvom pasusu pruži informaciju o krađi, napisao: „U Ulici Lava Tolstoja, velikog svjetskog pisca....“ i nastavio u nekoliko pasusa da piše o Tolstoju. Tako sam, otprilike, i ja. Samo što reportaža, koju sam kasnije „specijalizirao“, za razliku od klasičnog novinarskog izvještaja, trpi literarne izlete. Poslije toga sam postao prepoznatljiv po dobroj reportaži, a književni kritičari kažu da mi kratka priča dobro „leži“, pa sam uporedo pisao reportaže i kratke priče. I u mojim romanima je primijetna sklonost ka kratkoj formi, jer se radi o romanima u fragmentima. Književnost mi je pomagala da se u novinarstvu izražavam van uobičajenog novinarskog žargona i da se čitaoci ne muče sa pukim suvoparnim novinarskim rječnikom. Sa druge strane, novinarstvo mi je pomoglo da se brže oslobađam rukopisa, da ekonomišem riječima, da ne opterećujem čitaoca viškom teksta i nepotrebnom frazeologijom i da zaobilazim opšta mjesta.

Vaš književni opus sačinjavaju tri romana i četiri knjige pripovjedaka. Kada govorimo o Vašem stvaralaštvu, da li u isto vrijeme možemo govoriti o temama kojima ste ostali vjerni? O takozvanim „opsesivnim temama“.

- Ono što je primjetno, svaka moja knjiga je stilski drugačija, tu i tamo i jezički. A tema, kojoj sam manje-više vjeran, podrazumijeva potragu za identitetom. Sociološka, društvena, religijska i politička karnevalizacija je očigledna i tu se, čini mi se, gubi identitet. Prenaglašeno barjačenje svojim JA upravo obesmišljava i banalizuje isto to JA. A skoro da se niko ni ne zapita gdje je tu čovjek. Zbog toga i potraga za identitetom čovjeka kao univerzuma. Potraga za vrijednostima koje prepoznajemo kao osnovu ljudskog postojanja i bitisanja. Potragu za čovjekom u jednom beskrupuloznom svijetu u kojem ne priznajemo nikog osim sebe. Masovna i potrošačka kultura nam nameću mediokritete za idole. Vjerske vođe od religija prave rijaliti šou. Vraćaju nas u srednji vijek, guraju nas u primitivizam. Bogataši uriniraju po beskućnicima. Političari se bahato ponašaju. Mediji se sve manje pridržavaju novinarskog kodeksa, a fašizam buja. Čini mi se da Diogenov fenjer još sija usred podneva.

Rođeni ste u mjestu u kome je svijet ugledao i Ćamil Sijarić. Takođe, Bijelo Polje je i grad pisaca. U njemu i oko njega su rođeni, osim Ćamila, Risto Ratković i Miodrag Bulatović. Koliko je taj socijalni, društveni, prostor bitan u odrastanju pisca?

- Prostor u kojem pisac odrasta i stasava je veoma bitan. Godijevo, moje rodno mjesto, tridesetak kilometara od Bijelog Polja, je mjesto u kom se teško živi, a lijepo govori. Na par kilometara od moje kuće rođen je i Ćamil Sijarić. U prečniku od desetak kilometara još nekoliko književnika priznatih u onoj Jugoslaviji. A Limska dolina, reče neko, krvotok je crnogorske književnosti. U Limskoj dolini su rođeni, osim Njegoša, svi veliki crnogorski pisci. Sada, kada se pojavi pisac u Limskoj dolini, on ima veliku obavezu. Ima odgovornost prema riječima. A sa riječima nije lako. Ko se uhvati u koštac sa njima, teško njemu. Dakle, kada se pojavi pisac u Limskoj dolini, to je kao kad se đak nađe u odjeljenju sa sve peticašima. Tu ili si pukovnik, ili si pokojnik.

Kako vidite crnogorsku književnost danas? Koji je njen poetički kurs?

- Crnogorska književnost hvata korak sa savremenim književnim tokovima. Čini mi se da se polako oslobađa od epskog diskursa koji je svojevremeno bio snažno prisutan u crnogorskoj književnosti. Dostupnost biblioteka, onlajn biblioteka, elektronskih i štampanih časopisa i portala, saradnja sa udruženjima književnika, PEN centrima, festivalima i manifestacijama u svijetu učinila je da i crnogorski pisci idu u korak sa savremenim književnim tredovima.

Koliko je savremeno društvo osjetljivo na književnost? Čini li vam se da je zlatno doba književnosti uveliko za nama?

- Uvijek je bilo malo dobrih čitalaca i dobrih pisaca. Tako je i danas. Književnost, kao umjetnost, ne pripada masama. Ona komunicira samo sa odabranima. Sa onima koji čitaju i ono nenapisano, ono što piše u proredu, u bjelini papira, i ono što stoji na marginama knjige, ono što je ostalo u graničniku za obilježavanje strana, u duhu nakon što sklopimo knjigu, spustimo je na noćni stočić, ugasimo svjetko i zatvorimo oči. Tako se čitaju klasici. Tako se čitaju savremeni pisci. Podjednako su važni i jedni i drugi. I ne znam ko više uzburka čitalačku strast, Dostojevski ili Makarti, Dima ili Murakami, Emili Bronte ili Olga Tokarčuk. Književnost prati društvene tokove u svijetu i na osnovu toga reaguje. Zavisno od političkih, ekonomskih, socioloških momenata i društvo reaguje na književnost. Zbog toga i imamo periode u književnosti i uopšte u umjetnosti. Samo je stvar senzibiliteta, čitalačkog ukusa i razumijevanja umjetničkog teksta.

Foto: Jadranka Ćetković

Već nekoliko godina se nalazite na čelu jedne od najznačajnijih ustanova kulture ne samo u Crnoj Gori, nego i u regionu. Direktor ste Javne ustanove "Ratkovićeve večeri poezije". Kako se pisac snalazi u ulozi menadžera?

- Biti direktor ustanove od nacionalnog značaja, ustanove koja organizuje književnu manifestaciju koja traje 50 godina, kroz koju su prošla najznačajnija književna imena regiona i šire, za pisca predstavlja čast, obavezu i odgovornost. Menadžerski posao u "Ratkovićevim večerima poezije" oduzima dosta vremena piscu, tjera ga da pravi koncepte, da bilježi ideje, da odgađa trenutak kada je potrebno da se pisac i tekst nađu oči u oči. Sa druge strane, menadžer "Ratkovićevih večeri poezije" mora da vodi računa, strogo, o estetici teksta. Kao sliku koliko se pisac snalazi u ulozi menadžera, prilažem činjenicu da sam od 2016. (otkada sam direktor "Ratkovićevih večeri poezije") napisao tek desetak priča, ne računajući roman „Nedokazive istine Lameka Ćisuma“, koji je napisan ranije a objavljen 2017, i studiju „White Field Jazz Festival – potencijali i razvoj kulturnih institucija“ (2019), a da smo na "Ratkovićevim večerima" imali pisce iz Škotske, Španije, Perua, Amerike, Rusije, Holandije, Njemačke, Engleske, Švajcarske, Austrije, Bugarske, Azerbejdžana, Turske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Takođe, objavili smo više od 60 knjiga raznih žanrova, među kojima, na primjer, knjige Orhana Pamuka, Dona Patersona, Radeta Šerbedžije i skoro svih značajnijih pjesnika iz regiona. Takođe, uspješno organizujemo White Field Jazz Festival, književne radionice, likovne izložbe, književne i muzičke programe. No, "Ratkovićeve večeri poezije" su institucija koja se prvenstveno bavi književnošću i to je za pisca, kao menadžera, izazov.

Ratkovićeve večeri poezije se održavaju od 3. do 5. septembra. Ova godina je ujedno i jubilarna, pedeseta. Kako bi glasio rezime poluvjekovnog postajanja ove prestižne pjesničke manifestacije?

- Ratkovićeve večeri poezije su mjesto ukrštanja poetika sa raznih kontinenata. Na pola vijeka postojanja, na osnovu pravila i sredstava stečenih iskustvom, i sama ova manifestacija postala je – poezija. Snagom umjetnosti ovdje nastaju djela neprolazne vrijednosti: izdavačka vještina – prepoznatljiva u činu izvođenja, teorijska vještina – usredsređena na proučavanje i saznanje, i stvaralačka vještina – oličena u kreiranju umjetničkog djela. Iz godine u godinu, na Ratkovićevim večerima poezije doživljavamo sveobuhvatno shvatanje života i svijeta. Učvršćujemo naše temelje na promišljenostima i saznanjima, tradiciji i kulturnim, moralnim, socijalnim i etničkim vrijednostima. Sve u cilju njegovanja stvaralaštva i umjetničkog oblikovanja pojedinca i kolektiva, sa ambicijom da to bude znak prepoznavanja vrijednosti i suvi pečat na bogatoj crnogorskoj umjetničkoj sceni.

I ove godine Ratkovićeve večeri su raspisale konkurs u dvije kategorije. Da li je bilo nekih izmjena s obzirom na to da je čitav svijet pogođen situacijom sa korana virusom?

- Svakako, korona virus nam je donio određene probleme, kao i svima. Objavljeni konkurs za nagradu „Risto Ratković“ u februaru morali smo da povučemo zbog pandemije. Ponovni konkurs smo objavili s određenim izmjenama. Naime, umjesto šest knjiga za nagradu „Risto Ratković“, odnosno šest primjeraka rukopisa neobjavljene knjige za nagradu Ratkovićevih večeri poezije, sada je potrebno poslati PDF knjige i naslovnu stranu na e-mail Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli., odnosno PDF rukopisa na e-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli., do 15. jula.

Pomenusmo da je ovo jubilarna godina institucije na čijem čelu se nalazite. Da li će se ovogodišnji progam razlikovati od dosadašnjeg koncepta koje su Ratkovićeve praktikovale?

- Ove godine ćemo značajno promijeniti koncept. Kao što je red, ovogodišnje izdanje će biti posvećeno Ristu Ratkoviću. Najvažniji segment, osim pjesničkih večeri i uručenja nagrade, biće trodnevni naučno-stručni skup o književnom stvaralaštvu Rista Ratkovića i promocija sabranih djela, izabrane poezije i bibliografije Rista Ratkovića koje uveliko pripremamo. Za naš ovogodišnji ambiciozan program dolazi i snažna podrška od Opštine Bijelo Polje i Ministarstva kulture Crne Gore, tako da će program 50. Ratkovićevih večeri poezije udariti pečat na poluvjekovno postojanje najveće pjesničke manifestacije u regionu.

Svjedoci smo da je jedan od problema gotovo svakog događaja iz oblasti kulture i mali broj posjetilaca. Da li Bijelo Polje ima publiku koja prati programe Ratkovićevih večeri poezije?

- Evidentno je da broj publike na kulturnim događajima opada. Što veći umjetnički domet događaja, to manje publike. Ali, to je i logično. Jer, umjetnost je samo za one koji je razumiju. Sa druge strane, živimo u vrijeme spektakla. Često je ambalaža bitnija od sadržaja, sahrana od pokojnika, svadba od mladenaca. Međutim, ustanove kulture ne smiju da potpadnu pod uticaj masovne i potrošačke kulture, koju forsiraju mediji. Srećom, Bijelo Polje ima tradiciju njegovanja kulturnih vrijednosti. Zbog toga u Bijelom Polju pola vijeka postoje Ratkovićeve večeri poezije. Dok su se srodni festivali u regionu gasili, Ratkovićeve večeri poezije su iz godine u godinu bivale sve bolje. Zbog kvaliteta, 2010. su proglašene za manifestaciju od nacionalnog značaja, a 2012. je po tom osnovu formirana ustanova. Da nije bilo posvećene bjelopoljske publike, ne bi bilo ni ove manifestacije, a kasnije ni ustanove. U vrijeme Ratkovićevih večeri poezije, početkom septembra, Bijelo Polje živi u duhu poezije i svako ko uđe u naš grad osjeća da se tu nešto uzvišeno dešava.

Intervju vodila Sanja Cvijović (Tamnivilajet.in.rs)

  • Najnovije

  • Najcitanije

OBAVJEŠTENJA O SMRTI, POMENI I SJEĆANJA NA NAJMILIJE

SPECIJALNO IZDANJE


 

Video dana

BISERI

VIC NEDELJE