09282020pon
Last updatepon, 28 sep 2020 2pm

Kultura

Na distanci: Kad je smrt u kući

Blijedog lica i zatvorenih očiju, ona svjedoči o smrti u našoj kući i podsjeća da ćemo svi tako jednoga dana. Zbog toga sam pomislio da se moj stariji brat, majkin mezimac, zviždukanjem ruga smrti, da joj se na taj način suprotstavlja, da tako pokušava istjerati onu hladnoću i prazninu iz sebe

Foto: Ilustracija

Dok je majka beživotno ležala u sobi, okrenuta prema Kibli, moj stariji brat, majkin mezimac, zviždukao je poviše kuće. Bilo mu je, učinilo mi se, neprijatno kad sam naišao. Kao da sam ga zatekao u teškoj krađi. Kao da sam posvjedočio njegovoj nečasnoj radnji. Uplašeno me pogledao i hitro se udaljio. Ostavio je melodiju da leluja u vazduhu i da mi se zariva u mozak. Moje oči su poletjele za njim. Iz leđa mu je izbijao dim. Crni gusti dim. Obavio ga je cijelog. Smotao ga u vrtlog i meni se učinilo da ga je odnio preko šumarka ispod kuće.

Odjednom mi je postalo hladno, iako je bio početak juna. Onda su mi rekli da hoće to tako, kad je smrt u kući.

Smrt je inače hladna i unosi prazninu!

Povremeno bih ušao kod majke, pogledao u njeno bronzano lice, pa izašao napolje da ispušim cigaretu. I sjećao se kako smo jednom gledali na televiziji emisiju o štetnosti duvana. Gledali zabrinuto i – pušili.

Bilo mi je krivo što sam nabasao na bratovljevo zviždukanje i danima o tome razmišljao. Ni tada, a ni sada, nijesam mogao da se sjetim koja je melodija bila u pitanju ali, sjećam se, pokušavao sam da opravdam brata, majkinog mezimca, kako je na taj način izražavao bol, kako je htio da pobjegne od gubitka roditelja, kako je to bila melodija omiljene pjesme naše majke. Nijesam smio ni pomisliti da je to zviždukanje značilo dokonluk, ravnodušnost, hladnokrvnost, dosadu... Nijesam smio ni pomisliti kako je to zviždukanje značilo da je moj stariji brat imun na to što naša majka, tamo u sobi, provodi svoju posljednju noć u porodičnoj kući. Pomislio sam da se i u njega uselila ona hladnoća koja, inače, obuzme čovjeka kad je smrt u kući i da je od te hladnoće i prozviždukao i da se, kasnije, zbog toga, i pojavio onaj crni, gusti, dim iz njegovih leđa.

Znam, majki je sada svejedno. Mogli smo svi u horu zapjevati. Dovesti harmonikaša Šela. Mogli smo i kolo zaigrati. Ispaliti koji metak iz puške. Ona bi, naša majka, opet ležala u sobi porodične kuće, okrenuta prema Kibli.

Blijedog lica i zatvorenih očiju, ona svjedoči o smrti u našoj kući i podsjeća da ćemo svi tako jednoga dana. Zbog toga sam pomislio da se moj stariji brat, majkin mezimac, zviždukanjem ruga smrti, da joj se na taj način suprotstavlja, da tako pokušava istjerati onu hladnoću i prazninu iz sebe.

Znam, i naša majka bi rekla da su to razlozi njegovog zviždukanja, a ne neki drugi. I sada, dok leži okrenuta prema Kibli, njeni su prsti zgrčeni od predugog držanja srpa i u noktima, iako već mrtva, osjeća bol od tkanja ćilima. Ta melodija mojega brata, majkinog mezimca, možda je proistekla iz zvuka tkalje, iz pjesme kojom je ohrabrivala sebe da izdrži još malo na ražanom polju. Možda posljednji bluz sina mezimca. Možda je to bio džez za majku, kao bolna pjesma crnaca na teškim poslovima u Nju Orleansu.

Ko bi to sada znao.

  • Najnovije

  • Najcitanije

SPECIJALNO IZDANJE


 

Video dana

BISERI

VIC NEDELJE