Odluka je da Ninova nagrada za roman 2020. godine bude dodijeljena Svetislavu Basari za ‘Kontraendorfin’. Taj roman sačinjen je od nemogućih scena i nedopustivih zaključaka, kojima se pretresaju temelji ne samo Srbije, nego i savremenog svijeta uopšte. Ovim romanom čitalac se izvodi iz zone komfora, navodi se, između ostalog, u obrazloženju žirija koje je na onlajn konferenciji pročitao predsjednik žirija Teofil Pančić
Zbog političkih prilika u Crnoj Gori, Brković je 1991. emigrirao u Hrvatsku, gdje je živio i radio do 1999. godine. Za vanrednog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti izabran je 18. decembra 2015. godine, a za redovnog 18. decembra 2018. godine
Jedan od onih koji je sebe svojim djelom upisao u krug besmrtnika jeste Miladin Šobić – kantautor, umjetnik, pjesnik, filozof, mudrac, mistik, lirik, književnik, esteta, stvaralac, kosmopolita, građanin, Čovjek. Kao takav svojim djelom pripadajući je ljudima i samo njima – bez razlike na vjeru, boju, naciju, ideologiju, mjesto rođenja
Urednik revije je književnik Faiz Softić, a za ovaj broj pišu Ruždija Kočan, Munir Ramdedović, Esko Muratović, Ado Softić, Remzija Hajdarpašić, Sait Š. Šabotić, Zeno Rastoder, Kaćuša Krsmanović, Ljubeta Labović, Šefkija Borančić, Hamida Sijarić, Božidar Proročić, Enko Korać, Dragana Erjavšek, Džemal Dacić i Ferid Muratović
KUD “Vrelo Ibra” je, i pored ovakvog stanja u kojem se radilo i stvaralo, pokazalo svijetu da tamo u nekim krajevima, koji se ne mogu ni pronaći na geografskim kartama tih država (a bilo ih je pedesetak za ovaj poluvjekovni period), postoji narod koji ima veoma bogato kulturno nasljeđe čime ne mogu da se pohvale ni na desetine puta brojčano veće nacije i narodi. Narodno blago, koje sam na mukotrpan način istraživao, na studiozan i znalački način je scenski obrađivano, uz maksimalno sačuvanu originalnost muzikološki, etnološki i koreografski i tako prezentovano širom planete, kaže Kujević
Dok smo mladi mislimo da o svom rodnom mjestu znamo sve. U stvari, zavičaj o nama zna sve. Tek kada se udaljmo ili iselimo saznajemo koliko je duša zavičaja značajna i velika. Slikar Vojo Stanić, u jednoj ispovijesti ističe: „Za svakog čovjeka, za njegovo formiranje, najvažnije je tih prvih petnaestak godina. Tada naučiš jezik, počinješ da upoznaješ ljude, svijet oko sebe; to je kičma. A i doživljaji su najsnažniji. Sliku koju poneseš iz djetinjstva, iz roditeljske kuće, poslije samo uljepšavaš ili je, ako baš nemaš sreće – pokvariš“
Madame Bogavac tokom ovih decenija su zvali i amasadorkom kulture, prvo na jugoslovenskom nivou, a kasnije Crne Gore. Davali su joj razne titule, znane i neznane, ali je Minja Bojanić (1999) prilično rano o njoj pisao kao o „crnogorskom konzulu duhovnosti" u velikoj prijestonici kulture kakav je Pariz. Jer Bogavac je vrlo brzo i vrlo elegantno od tog grada napravila temu samu po sebi, što ovaj grad nesumnjivo i jeste. Ali, u njenim susretima bilo je i nečeg od onih fantazija koje su hranile maštu naših željnih predinternetovskih čitalaca. U tom smislu “naša Brana” bila je preteča interneta!
Crna Gora je izrodila velike umjetnike, od kojih su mnogi i upamćeni kao takvi, postavši dio nekog nacionalnog kanona. Istorijski gledano, za umjetnost kao takvu nije uvjek bilo idealno da se živi u blagostanju i pluralizmu
Ranije mu je dijagnostikovan karcinom pluća, nedavno je otpušten iz bolnice i bio je u kući u Zagrebu, a kako su pisali mediji nije izlazio zbog epidemiološke situacije
Zvoni Muju neko na vrata. Pita on: “Ko je?” “Policija. Možemo li da popričamo?” “Koliko vas je?” |
