Sa velikim gradom je kao sa najboljom predstavom, filmom, knjigom. Kada sam kao student nekada davno gledao Radovana Trećeg, šest puta, uvijek sam imao osjećaj da gledam novu predstavu. Takav je bio Zoran Radmilović. “Bilo jednom u Americi” Serđa Leonea, u integralnoj verziji od skoro četiri sata, gledao sam četiri puta i opet bih. “Tunel” Ernesta Sabata, ili “Sljepilo” Žoze Saramaga, koliko god puta da ih čitate imaćete isti osjećaj – da čitate novi roman.

Ovo je bio peti put da posjetim Njujork. Kad sam iz Atlante sletio na JFK, uz munje i gromove, stigao je čak sms alert, da se u narednih par sati ne izlazi iz kuća – ništa me od toga nije uznemirilo. Pa ni kada sam sa JFK aerodroma, air trainom stigao na Jamaica station. Da bi nakon 20-ak minuta vožnje LLIR-om, ušao u srce “Velike jabuke”, na centralnu stanicu Pensilvanija, ili skraćeno Pann station. I adrenalin je proradio. Počeo sam da snimam video dok su me pokretne stepenice iznosile na trg između Sedme avenije i 36. ulice, riječi su same izlazile u kameru: Ima neka magija oko ovog grada, koju osjetiš i prije nego ga očima vidiš, dok se iz utrobe podzemne željeznice penješ prema izlazu. NY City. Manhattan. I opet, koliko god puta da mu se vraćaš, opet isto, samo tu, na nekoj od njujorških avenija, osjetiš čudesnu energiju. Toliko me emocija preplavila da sam u mikrofon kao omamljen ponavljao – čudesno, čudesno… to samo ođe ima… I kad kiša pada i kad sunce grije. I kad je nebo plavo i kad je nebo sivo. Jedan, jedini i neponovljivi. Njujork, grad u kom sam rođen… U nekom prethodnom životu. Od oca iz Senegala i majke iz Dominikane. Njujork crni, Njujork bijeli, Njujork žuti, niko me ne može ubijediti da Njujork nije grad u kom sam rođen…Tako su, uostalom, glasili stihovi neke davno napisane pjesme, na JFK, nakon mog prvog susreta s gradom.

Slično je prije četiri decenije na Menhetn sletio Zijo Musić. Beogradski student, rođen u Plavu, došao na deset dana neke 1988, da obiđe rođake, a onda ostao čitav život. I napravio imperiju – Wolfgang’s Steakhouse, lanac restorana koji se sada raširio po čitavom svijetu – od Njujorka do Džakarte. To je Njujork, ali i Amerika: zemlja onih koji dolaze na kratko, a ostaju zauvijek. I srešćete ih na svakom koraku, došli sa svih strana, od Filipina i Bangladeša, preko Somalije i Senegala, do Meksika, Argentine i Ekvadora. Pričaće vam kako se koliko sjutra, odnosno naredne godine, vraćaju u domovinu, samo da im dijete završi školu. A onda nazad kući, kod svojih. Kao i vozač Ubera, Ramy, koji je iz Bangladeša došao prije 16 godina i jedva čeka da se vrati kući jer tamo će, kaže, biti toliko bogat i važan sa US penzijom da će imati svog vozača – dok je ovdje samo vozač. Danilo ga pita da li je za Argentinu kao većina zemljaka iz Bangladeša, ali on uzvraća da su u stvari podijeljeni – pola je za gaučose a druga polovina za selesao. Sjutra veče ću na utakmici napraviti fotografiju šampionata – bračni par iz Koreje, sa malim sinčićem u naručju – glava kuće u dresu prvog tima Španije, supruga u onom rezervne ekipe, dok je sinčić u čuvenoj plavo-bijeloj kombinaciji Argentine. Kakva potvrda glavne poruke koju već deceniju i više promivišu i Uefa i Fifa – ujedinjeni u fudbalu! Ne samo ta scena, već na hiljade drugih, potvrdili su tu magičnu moć lopte.

Opširnije na portalu Vijesti.

https://www.vijesti.me/kolumne/818561/jedna-je-amerika?utm_campaign=vijesti_share_counter&utm_medium=app_ios&utm_source=vijesti_ios