Kada je Pele pružio ruku Pašku iz Tuzi: Uspomena koju vrijeme ne briše (VI-dio)
U legendarnom hotelu Plaza, gdje su se sudarali svjetovi kraljeva, slavnih glumaca i njujorške elite, jedan čovjek iz Tuzi ostavio je trag koji se pamti. Paško Pol Nicaj otkriva najintimnije priče iz srca hotela: kraljevske gafove, izgubljene salate, svadbe koje su se pretvarale u drame — i trenutak kada mu je Pele pružio ruku i poklonio riječi koje se pamte čitav život
Životna priča Paška Nicaja (I-dio)
Životna priča Paška Nicaja (II-dio)
Životna priča Paška Nicaja (III-dio)
Životna priča Paška Nicaja (IV-dio)
Životna priča Paška Nicaja (V-dio)
Kao izvršni direktor banketa i restorana u legendarnom hotelu Plaza, Paško Pol Nicaj vodio je planiranje i realizaciju stotina nezaboravnih događaja koji su obilježili zlatno doba njujorškog luksuza.
U knjizi Inside the Plaza: An Intimate Portrait of the Ultimate Hotel (Unutar Plaze: intimni portret ultimativnog hotela), poznati novinar i pisac Ward Morehouse III opisuje Nicaja kao čovjeka koji je svojim radom, šarmom i profesionalnošću ostavio neizbrisiv trag u istoriji Plaze.
„Paul Nicaj je vidio sve. Razgovarao je s kraljem Maroka, ali i s bogatim ljudima u farmerkama i raščupane kose… Organizovao je proslave i za dvadesetogodišnjake i za osamdesetogodišnjake“, piše Morehouse.
Kraljevska zabuna
U knjizi su zabilježene i mnoge anegdote iz Nicajeve bogate karijere, poput one prilikom dočeka kralja i kraljice Švedske.
„Ja i direktor marketinga morali smo da ih čekamo na Petoj aveniji. Bio sam mlađi i nervozniji, morao sam da ih pozdravim kad uđu u hotel. Htjeli su nekoga u smokingu, mladog, pa su mene obukli, usred dana. Učili su me kako da se ponašam i da kažem: ‘Vaše Kraljevsko Visočanstvo, dobrodošli u hotel; Vaše Veličanstvo, dobrodošli u hotel.’ Vježbao sam i vježbao… i na kraju sam se potpuno zbunio! Kad su kralj i kraljica stigli, ja sam rekao ‘Vaše Visočanstvo’ i njoj, pa ‘Vaše Veličanstvo’, i tako se pogubio. Kralj se nasmijao i kazao da je ‘sve to zbunjujuće’. Bio je divan čovjek.“
Nicaj se kroz smijeh prisjeća kako ga niko nije upozorio ko će prvi da uđe, pa ga je upravo to i „zakočilo“.
Potraga za salatom
Jedna od legendarnih priča u Plazi je i ona o nestaloj salati.
„Izgubili smo salatu za četiri stotine ljudi — u jednom od liftova! Kuhinjski prostor je ogroman, a kuvar je tek počeo da radi. Rekli su mu da pošalje salatu u Veliku salu, ali je zaboravio koji lift vodi tamo. Imamo ih mnogo, svaki ide na različite spratove. Dok su završili govori i dok smo pronašli salatu – zaboravi! Našli smo je kad je već poslužen desert, tako da je bilo prekasno!“
KAD JE MLADOŽENJINA BAKA UMRLA NA SVADBI
Nicaj je uvijek vjerovao da svaka svadba u Plazi mora da se završi — osmijehom. Čak i u trenucima kada se dogodi nešto neočekivano.
„Imao sam svadbu na kojoj je baka umrla nasred plesnog podijuma, plešući, u 82. godini. Lijepa smrt, lijep način da se ode. Ali to je i nešto što treba znati prikriti, da se veselje ne pretvori u tugu. Rekao sam radnicima da je pažljivo odnesu u sobu. Bila je to mladoženjina baka i svatovima sam kazao da se baka samo umorila i da se odmara.”
Smireno, kao da vodi još jedan uobičajen banket, Paško je nastavio da upravlja večerom dok su gosti pjevali i plesali, ne sluteći šta se dogodilo.
„Kada me mladin otac kasnije pitao gdje je baka, rekao sam mu: ‘Malo se umorila, sada odmara.’ Nisam htio da im pokvarim dan. Neka svadba ostane svadba, a ne sahrana“, dodaje kroz blagi osmijeh.
ZBOG SVADBI NAUČIO RUSKI
U Plazi je Paško naučio da je najvažnije znati kako da se poveže s ljudima — da ih razumije, da osjeti njihove običaje i da im ugodi.
„Jedna od stvari koja mi je mnogo pomogla bilo je to što sam naučio ruski jezik. U Njujorku ima ogromna bogata ruska jevrejska zajednica, i želio sam da ih razumijem — ne samo kroz jezik, nego i kroz njihovu kulturu. Kad znaš šta poštuju i šta vole, sve ide lako“, kaže Paško, sa smiješkom koji odaje da iza svake njegove lekcije stoji priča.
Vremenom je, kaže, naučio i neka pravila koja su važnija od svih hotelskih protokola.
„Na primjer, ako je jevrejska svadba u subotu, nema ničeg prije zalaska sunca. Dok sunce ne zađe, niko ni čašu vode ne podiže. A kad zađe — onda počinje prava fešta. I to ne bilo kakva! Te svadbe obično traju do tri ili četiri ujutro, i to s punim stolovima hrane, muzike i veselja. Rusi i Jevreji ne prave svadbe, oni prave male kraljevske spektakle!“
AUTOGRAMI OD PELEA I BORE MILUTINOVIĆA
Plaza je, kako kaže Paško, bila svojevrsna pozornica života — mjesto gdje su se susretali kraljevi, političari, glumci i obični ljudi. U tim raskošnim hodnicima svakodnevno su se preplitale sudbine slavnih i anonimnih, a svaki susret nosio je svoju priču.
„Kroz te hodnike prošli su Pele, Majkl Džekson, Liz Tejlor, Frenk Sinatra, Robert de Niro, Madona… Svako od njih imao je neku svoju energiju, nešto posebno što bi ostalo u sjećanju. A ja sam imao sreću da ih sve vidim izbliza, ali i da ostanem ono što jesam — čovjek koji voli svoj posao i poštuje svakog gosta, bez obzira na to ko je“, priča Nicaj.
Susrete s najboljim fudbalerom ne zaboravlja.
„Legendarni Pele… Taj prvi susret nikada neću zaboraviti. Kad sam ga sreo u Plazi, nije bilo nikakvog glamura ni distance. Prišao je, pružio ruku i upitao odakle sam. Dao mi je autogram i par riječi ohrabrenja — čuvam ga i danas kao uspomenu na najvećeg koji je ikad igrao fudbal. Imao sam priliku da s njim razgovaram nekoliko puta, ponosan sam što sam upoznao takvu legendu i što sam imao priliku da se družim s njim“, kaže Paško, koji je i sam bio dobar fudbaler i imao priliku da se u Njujorku profesionalno bavi tim sportom. Ipak, bila su to vremena kada fudbal u SAD-u nije bio popularan, a igrači su bili tako skromno plaćeni da se od toga nije moglo živjeti. Zato je odustao i nije potpisao ponuđeni ugovor.
Među brojnim sportistima koji su boravili u Plazi bio je i Bora Milutinović, proslavljeni trener i selektor fudbalske reprezentacije SAD u periodu od 1991. do 1995. godine. Kada mu se Paško predstavio i kazao odakle je, Bora se iskreno iznenadio i obradovao.
„Ene, otkud ti ovdje? Svaka ti čast, ponosan sam što imamo takvog čovjeka!“, rekao mu je Milutinović, srdačno mu pružajući ruku. Taj susret, uz osmijeh i autogram, ostao je još jedno dragocjeno sjećanje u Paškovoj bogatoj životnoj galeriji.
NASTAVAK U PETAK
Sead Hodžić
UPOZORENJE: Zabranjeno je preuzimanje i korišćenje tekstova i fotografija bez prethodne pismene saglasnosti redakcije Portala Revije Fokus. Svaka povreda naših autorskih prava biće sankcionisana u skladu sa zakonom.
