U vremenima velikih ratova i još većih podjela, kada su strah i neizvjesnost tjerali ljude da napuštaju svoja ognjišta, opstajale su i priče koje svjedoče o nečemu o istinskoj ljudskosti. Ova istinita priča, sačuvana u pamćenju rožajskog kraja, a bilježi je i naš hroničar prof. Halil Markišić, govori o jednoj ženi, jednoj kolijevci i jednom djetetu ostavljenom zbog nemoći, ali ne i zaboravljenom. Bez obzira na vjeru, ime ili porijeklo, u teškim danima Prvog svjetskog rata, obični ljudi znali su da prepoznaju tuđu nevolju kao svoju.
Tokom austrougarske okupacije i za vrijeme SHS – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, stanovništvo rožajskog kraja živjelo je u oskudici i siromaštvu, a Bošnjačko-muslimansko stanovništvo, stradalo od žandarma i njihovih kaznenih ekspedicija. I tada je bilo puno primjera solidarnosti, uzajamnog poštovanja i pomaganja komšija, bez obzira na vjerske ili nacionalne razlike.
Početkom 1916. godine mnoge porodice pravoslavnog stanovništva okoline Rožaja, plašeći se austro-ugarske okupacije, izbjegle su u Srbiju, pa tako i porodica Vukadina Đurovića iz sela Grižica.
Jedva se krećući po dubokom snijegu i velikoj studeni i noseći samo torbe sa hranom, prolazeći kroz susjedno selo Lučice, pokraj kuće Zahida Kuča, Vukadinova žena Anđa (rođena Veljović iz Bašče) pozva Zahidovu ženu Meru (rođenu Kurbardović, rodom iz Baća) i zamoli je da joj pripazi stoku koja je ostala zatvorena u (h)izbi i štali, dok se ne vrate, nadajući se da neće dugo biti odsutna.
Mera predveče ode u Grižicu da napoji stoku i da joj položi. Dok je radila oko stoke, ču plač djeteta. Uđe u kuću i nađe kolijevku sa bebom. Porodica Đurović nije mogla nositi kolijevku, a i da su je ponijeli, beba ne bi preživjela po takvom nevremenu. Mera, podoji uplakani dijete, jer je i ona imala tek rođenu bebu, pa zatim, pošto smiri stoku, uze kolijevku i odnese je svojoj kući. Njivila je dijete zajedno sa svojim sinom.
Od toga dana, prošla je gotovo godina kada se porodica Đurović vratila u rožajski kraj na svoje ognjište. Dođe Vukadinova žena kod Mere i zamoli je da joj kaže đe je grob njenog djeteta. Mera joj reče: „Ne znam đe je grob. U kući imam dva sina od blizu dvije godine, pa izaberi jednoga.“
Anđa utrča u kuću i sva u suzama uze u naručje sina Milorada. Mera uđe za njom, zagrli je i reče: „Stoku nijesmo mogli da sačuvamo. Švabe su oduzele i našu i vašu stoku.“
Izvor: časopis Glasnik Rožaja br. 5, izdanje 2022. autor, prof. Halil Markišić
.
