Isad Isko Mehović, rođen 1976. godine u selu Ponor, u opštini Petnjica na sjeveru Crne Gore, već skoro trideset godina živi i radi u Luksemburgu. Aktivan je član udruženja „Zavičajni klub Bihor“, na koga se uvijek može računati u svim prilikama i programima ovog udruženja. A takvih prilika nije malo – tokom cijele godine nižu se događaji, piše se istorija, govori se o Zavičajnom klubu Bihor…

Isko, kao i mnogi drugi u ovom udruženju, sa punom sviješću o važnosti projekata, preuzima svoje obaveze i tiho, kako to samo najčestitiji iz društvene zajednice rade, završava jedan posao i odmah prelazi na drugi. Tako postupaju najiskreniji i najposvećeniji članovi svake zajednice – iza njih ostaju rezultati, a ne prazno hvalisanje.

Iako je davno otišao iz svog kraja, nikada nije zaboravio Ponor, svoje djetinjstvo, duboke snježne pokrivače i hladne vjetrove koji su ga šibali dok je odlazio od kuće ili se vraćao njoj. Nije zaboravio ni ljetnja predvečerja, ni pomračinu koju su presijecali letovi svitaca. Sve to čini njegov zavičaj – i još mnogo toga.

Isko nije zaboravio ni svoje učitelje – Ružicu i Sima Ristića, koji su ga učili od prvog do četvrtog razreda u OŠ „Mahmut Adrović“ na Ponoru.

– Bili su to divni učitelji, koji su nas učili prvim slovima, pokazivali kako se postaje marljiv učenik i kako se iz marljivog učenika razvija čovjek – kaže Isko.

Odlučio je da ih pronađe. Tragao je i saznao da su oboje živi i zdravi te da penzionerske dane provode u selu Straža, nedaleko od Gnjilana, na Kosovu.

Nije se dvoumio: jednoga dana krenuo je u potragu za njima. Sa dvojicom komšija iz svog sela, Mehom Mehovićem i Sabrom Ajdarpašićem, zaputio se prema Kosovu da pronađe učitelje koje su svi u selu neizmjerno voljeli. I našli su ih. Dočekali su ih s velikim oduševljenjem i radošću. Evocirali su uspomene, pričali o Ponoru i Bihoru, o ljudima iz toga kraja… Bilo je i suza.

Iako u poodmaklim godinama, učitelji nisu izgubili toplinu i ljubaznost koja ih je krasila i na Ponoru.

– Kada su njih dvoje napustili Ponor, meni je bilo dvanaest godina. Nikada nisam bio tužniji. Gledao sam kako zamiču niz bihorske puteve i plakao. Svi su žalili za njima – prisjeća se Isko.

Poslije prve posjete sa komšijama, Isko je u ljeto 2024. godine sa suprugom i djecom ponovo otišao u selo Straža kod Gnjilana svojim učiteljima. Tada su dogovorili da njih dvoje dođu na Ponor, u posjetu selu u kojem su proveli devet godina, od 1979. do 1988. godine, u posjetu školi u kojoj su službovali, svojim učenicima i žiteljima Ponora.

Tako je i bilo. Desetog avgusta ove godine njih dvoje su se ponovo vratili onim putevima kojima su i otišli. Dočekalo ih je oko šezdesetak mještana Ponora, ali i ljudi iz drugih sela. Radost je bila velika. I opet suze, grljenja, prisjećanja na davne dane.

Isad Isko Mehović pokazao je kako se vole i poštuju oni koji to zaslužuju, bez obzira na vjeru, naciju ili političko opredjeljenje.

Ovo je primjer koji valja slijediti. Naš Isko – veliki čovjek!

Faiz Softić