Milenu Spajić, suprugu crnogorskog premijera Milojka Spajića, šira javnost je upoznala na inauguraciji pape Lava IV, kada se u Vatikanu pojavila u prelijepoj crnoj haljini i svojim izgledom izazvala lavinu pozitivnih komentara. Međutim, rijetko ko zna da je ona sa samo 18 godina, nakon završetka gimnazije, školovanje nastavila u Londonu, gdje je istovremeno i učila i radila, završila dva koledža i fakultet, što ju je, kako kaže, naučilo šta znači samostalnost i kako izgleda suočiti se s nepoznatim.

Milena i Milojko Spajić u novembru su dobili sina Vladimira, a njegov dolazak na svijet za nju je i ostvarenje najveće želje – da postane majka. Njen suprug, kako je kazala u intervjuu za “Graciju”, uprkos brojnim obavezama i odgovornostima koje nosi njegova funkcija, uvijek daje sve od sebe da vrijeme provedeno sa njom i sinom bude ispunjeno ljubavlju, pažnjom i stvarnom prisutnošću. Sa druge strane, uloga supruge premijera je nešto što smatra prolaznom fazom u životu, a ne kao identitetom.

“Moj muž i ja živimo jedan zajednički život koji se trenutno odvija i kroz njegovu javnu funkciju, ali to nije ono što nas definiše. To je odgovornost koju prvenstveno nosi on, uz njega ja, ali daleko od toga da to definiše mene ili naš odnos. Uloge supruge i majke za mene su suštinske, lične i duboko emocionalne”, kazala je ona.

Istakla je da, bez obzira na sve uloge i okolnosti, ostaje lojalna onome ko je u svojoj suštini – Milena.

Nakon završetka Gimnazije “Slobodan Škerović” školovanje ste nastavili u Londonu. Koliko je bilo teško navići se na nov način života i sticanja obrazovanja?

– Odlazak u inostranstvo sa samo 18 godina donio je mješavinu uzbuđenja i straha. U početku to jeste bila radost – osjećaj slobode, prvi put odvajanje od roditelja, napokon “na svoje” (smijeh). Grad poput Londona vas odmah gurne u svoju mašinu – brz, nemilosrdan i ogroman. Britanci, poznati po rezervisanosti, za nekoga ko dolazi iz kulture u kojoj su porodične veze čvrste, tradicija važna, a međuljudski odnosi bliski i srdačni, to je bio preokret. Susret sa britanskom suzdržanošću i individualizmom bio je kulturološki šok za mene. Da li je bilo izazovno? Apsolutno – ali i neprocjenjivo. Naučila sam šta znači samostalnost i kako izgleda suočiti se s nepoznatim.  Danas, kada se osvrnem, sama sebi postavim pitanje – da li bih jednog dana mogla da pustim svoje dijete da tako rano ode? I, iako mi se ta misao čini gotovo suludom, opet bih sve ponovila. To iskustvo me oblikovalo i ojačalo, a sve to, naravno, zahvaljujući nesebičnoj žrtvi mojih roditelja, a ne smijem izostaviti ni ujaka, koji je podjednako učestvovao u mom odrastanju.

Završili ste dva koledža i unutrašnju arhitekturu i dizajn na Vestminsteru. Zašto ste se odlučili za te studije?

– Tako je, moj akademski put u Londonu započeo je 2014. godine, kada sam upisala prvi koledž – program EFL (English as a Foreign Language), s ciljem da usavršim engleski jezik. To mnogima tada možda nije djelovalo kao pravi početak studija – govorili su da je to “izgubljena godina2 – ali za mene je to bio dragocjen period prilagođavanja, sazrijevanja i svojevrsna generalna proba za sve što me čekalo kasnije. Posebno mi je značio zbog terminologije sa kojom sam kasnije susretala na studijama dizajna.

Nakon te godine upisala sam drugi koledž, koji je bio specijalizovan za Spatial design – prostorni dizajn – i predstavljao je odličnu pripremu za fakultet koji sam željela da nastavim. Budući da sam dolazila iz gimnazijskog obrazovanja, nijesam imala formalno iskustvo i znanje iz dizajna ili arhitekture, ali sam imala ogromnu želju i volju. Međutim, tu godinu sam završila kao student generacije, što mi je donijelo unconditional offer za upis na University of Westminster – smjer Unutrašnja arhitektura (Interior Architecture). Što se tiče odluke o studijama i života vani, teško mi je da precizno odredim kad sam prvi put poželjela da studiram baš u Londonu. Vjerovatno je to bila neka tiha, podsvjesna želja, budući da moj ujak tamo živi već duže od 20 godina. On je bio važna spona, ali iza mog odlaska stajala je i ogromna podrška i žrtva mojih roditelja, koji su neizmjerno vjerovali u mene i učinili sve da ostvarim svoje snove.

Odrasla sam u preduzetničkoj porodici, među braćom, sestrama, ujacima, tetkama – upravo tim generacijama koje su zajedno gradile poslove. Gledajući njih, mi mlađi smo oduvijek imali neku težnju kako da pomognemo usavršavanju tih porodičnih biznisa koje su naši roditelji tada stvarali, a da se ujedno i naše želje ne sputavaju. Sa mamine strane, to su porodični biznisi vezani za enterijer, cvjećarstvo, opremanje prostora, a danas i ugostiteljstvo. S druge strane, otac je optičar – i, zanimljivo, njegov posao sada uči moj brat. (smijeh)

Negdje između svih tih porodičnih priča razvila se moja ljubav prema prostoru, detaljima, estetici. Danas, gledajući unazad, sve se nekako posložilo. Iako na kraju ne radimo zajedno, porodica funkcioniše kao tim – starije i mlađe generacije se međusobno nadopunjuju i podržavaju. Mislim da je to ono najljepše što nosimo iz našeg mentaliteta – osjećaj pripadnosti i zajedništva koji ne blijedi.

Čemu Vas je naučio život u inostranstvu, s obzirom na to da ste uporedo sa studijama sve vrijeme radili?

– Život u inostranstvu vas potpuno preoblikuje i prevaspita, htjeli vi to ili ne. Posebno kada ste mladi, bez bliskih ljudi koji su vam podrška, i kada je svakodnevica svedena na borbu za egzistenciju. Imala sam jasan dogovor sa roditeljima – oni su finansirali školovanje, a sve ostalo bilo je na meni – smještaj, hrana, život. Željela sam da odrastem i da naučim šta znači biti nezavisan, a u tome mi je mnogo pomogao moj ujak, koji mi je dao priliku da radim u njegovoj kafeteriji. Radila sam i studirala paralelno – moj dan bi počinjao u pet ujutro, a završavao oko deset uveče. Socijalnog života gotovo da nijesam imala. Sve je bilo podređeno radu i učenju. Ali, upravo takav način života me naučio temeljima koje danas smatram neprocjenjivim: disciplini, odgovornosti, poštovanju tuđeg vremena, organizaciji, granicama, strpljenju, samostalnosti i, iznad svega, istrajnosti. Od šest godina u Londonu, pet sam provela živeći sama. I to jeste teško, naročito kada ste mlada žena u velikom gradu. Taj osjećaj samoće zna da bude i mentalno i fizički iscrpljujuć. Ali, upravo zahvaljujući tom iskustvu danas osjećam da lakše podnosim izazove. Život u inostranstvu vam promijeni svijest – i o svijetu i o sebi. Naučite da posmatrate ljude i život iz šire perspektive.

Promjene su sastavni dio Vašeg života pa ste nekoliko godina nakon povratka iz Londona postali i supruga premijera i majka. Na koju “ulogu” ste se lakše navikli (znamo koja Vam je draža)?

– Prije svega, voljela bih da napravim malu razliku – postala sam supruga i majka. 🙂 Uloga “supruge premijera” je nešto što vidim kao prolaznu fazu u životu, ne kao identitet. Moj muž i ja živimo jedan zajednički život koji se trenutno odvija i kroz njegovu javnu funkciju, ali to nije ono što nas definiše. To je odgovornost koju prvenstveno nosi on, uz njega ja, ali daleko od toga da to definiše mene ili naš odnos. Uloge supruge i majke za mene su suštinske, lične i duboko emocionalne. Moj zadatak je da budem podrška čovjeku kojeg volim – da mu budem oslonac, da mu olakšam svakodnevicu koliko mogu, da budem uz njega i kad je najtiše i kad je najteže. A uloga majke… to je nešto što je nemoguće uporediti sa bilo čim u životu. Postati majka znači zakoračiti u svijet u kojem su istovremeno prisutni i ljubav i strah, i briga i nježnost, i osjetljivost i snaga. Taj postporođajni period je, nažalost, još uvijek tabu u javnosti kod nas – o njemu se nedovoljno govori i teško razumije, i žene često ostaju same sa tim ogromnim promjenama kroz koje prolaze.

Prošlo je šest mjeseci od mog porođaja i, iskreno, ne osjećam da je to dovoljno vremena za potpuni oporavak. Potrebno je vrijeme da žena pronađe novu verziju sebe, svoj balans, svoj identitet u toj novoj ulozi. Imala sam veliku sreću što moj suprug ima puno razumijevanja za sve moje faze i pored svega kroz što prolazi – bio je tu, prisutan, podržavajući, i to mi je neizmjerno značilo. Što se tiče te “javne uloge” – kao neko ko je još kao dijete bio u medijima, znam kako izgleda život pred kamerama. Vodila sam dječiju emisiju na Pinku gotovo devet godina, i tada je to bilo jedno prelijepo, bezbrižno iskustvo. Međutim, ovo danas je drugačije – surovije. Medijska pažnja sada je puna neosnovanih tvrdnji, neistina, osuda. Ne štede nikoga, bez obzira u kojem se periodu života nalazite. Ni trudnoća nije bila izuzetak. Na početku je bilo stresno, neizvjesno, ali s vremenom naučite da ne možete promijeniti sve oko sebe – ali možete zaštititi sebe. Danas ne čitam portale, ne ulazim u komentare – to je moj način da se izolujem od negativnog, iako to nije uvijek do kraja moguće.

Vodim svoj život kao i svaka druga žena, majka, supruga. Nijesam nikakva posebna, niti želim da se ponašam kao da jesam. Bez obzira na sve uloge i okolnosti, ostajem lojalna onome ko sam u svojoj suštini – Milena.

Osoba ste koja živi daleko od očiju javnosti i izvan društvenih mreža. Koliko Vam je to što ste postali javna ličnost “poremetilo” ustaljeni način života?

– Ne bih rekla da mi je poremetilo život – više bih to nazvala promjenom. A promjene su sastavni dio života. Učite da se prilagodite, da stvari koje ne možete promijeniti prihvatite kao zadatak, a onda ih vremenom i usvojite kao dio svakodnevice. Meni je, iskreno, mnogo pomogla odluka koju sam donijela dosta davno – da ugasim sve svoje društvene mreže. To me je, sasvim sigurno, zaštitilo od mnogih nepotrebnih udaraca. Smatram da je to bila jedna od najboljih i najzdravijih odluka koje sam donijela. Kao što sam već rekla, ne čitam portale, ne otvaram komentare, trudim se da ne unosim taj sadržaj u svoj svijet. To doživljavam kao mentalnu higijenu. Na kraju krajeva, isto kao što biramo šta unosimo u svoje tijelo, važno je i čime hranimo svoj um. Za mene je dovoljno da ja znam svoju istinu. Našu istinu. Sve van toga, iskreno, ne osjećam kao obavezu da objašnjavam ili pravdam.

Rekli ste da vam majčinstvo nije teško palo – šta Vas je najviše iznenadilo u toj ulozi?

– Ako izuzmemo onih prvih četrdeset dana – onda zaista nije! (smijeh) Najviše me iznenadila spoznaja koliko, u suštini, nijesam poznavala samu sebe. Kada vam život – ili Bog, kako volim da kažem – podari priliku da postanete majka, sve ono za šta ste mislili da nećete moći, odjednom možete. Sve za šta ste vjerovali da ne znate – nekako znate. Majčinstvo vas vodi u nove dubine sebe, otvara nepoznate kapacitete i donosi jednu ogromnu odgovornost. Vi postajete glavni vodič jednoj maloj osobi kroz život. Vi ste tu da je oblikujete, usadite vrijednosti, date primjer, podržite, zaštitite… I, iako će dijete jednog dana birati sopstveni put, vi ste ti koji pripremaju teren. A ta uloga je jednako zahtjevna koliko i sveta.

Naravno, nije uvijek sve idealno, niti onako kako zamišljamo prije nego što postanemo roditelji. Tokom trudnoće sam, kao i mnoge žene, imala ideju kako će sve ići glatko, kako ću sve savršeno organizovati i da to “sigurno nije tako teško kako drugi pričaju”. I istina je – nije teško na način na koji smo zamišljali, ali jeste nepredvidivo. Ništa ne ide tačno po planu, i to sam naučila kroz brojna životna iskustva. Mi planiramo – a Bog se, kažu, nasmije. Upravo zato se trudim da se prepustim životu, da uživam u svakodnevici sa svojim djetetom, da budem tu – prisutna, ne savršena. I znam da se moj muž sad vjerovatno smije dok ovo čita, jer zna koliko mi teško pada kada izađem iz svog redosljeda i plana… ali i to je u redu. Učimo iz dana u dan, jedno od drugog, i najvažnije – ne odustajemo.

Da li Vam se percepcija života promijenila od kada ste postali majka?

– Naravno. Vjerujem da svaka žena doživi neku vrstu unutrašnje transformacije kada postane majka. Ljudi često znaju da mi kažu kako sam se promijenila otkad sam dobila dijete, ali ja to ne vidim kao promjenu – više kao otvaranje jednog dijela sebe koji sam dugo čuvala. To je dio mene koji je uvijek postojao, ali sam ga možda nesvjesno držala sa strane, kao nešto dragocjeno što čeka svoj pravi trenutak. Oduvijek sam znala da je moja najveća želja da se ostvarim kao majka. I to nije bila potreba da “imam dijete” po svaku cijenu, već duboka težnja ka jednoj vrsti života o kojoj sam sanjala – životu ispunjenom ljubavlju, bliskošću, toplinom, porodicom. Nakon porođaja, sjećam se susreta s drugaricom iz srednje škole, koja mi je rekla: “Napokon ti se ostvarila ona tvoja najveća želja, oduvijek si to htjela”. I to je istina. I možda upravo zato sve ovo sada ne osjećam kao promjenu, već kao ispunjenje. Međutim, kao i svaka majka, i ja se svakodnevno trudim da pronađem balans između različitih uloga – da budem posvećena djetetu, a da ne zaboravim sebe, da budem podrška svom suprugu, a da ostanem u kontaktu sa sopstvenim potrebama. To nije uvijek lako, i nema univerzalne formule, ali vjerujem da se snaga nalazi upravo u toj svakodnevnoj posvećenosti, u malim koracima i izborima koje donosimo iz dana u dan. Majčinstvo vas nauči da budete fleksibilni, ali i da nikada ne zaboravite šta vas čini potpunom kao osobom.

S obzirom na suprugove obaveze, koliko uspijeva da Vam pomogne oko podizanja djeteta?

– Tokom godina provedenih u Londonu naučila sam jednu važnu lekciju: da je kvalitet važniji od kvantiteta. I tu sam životnu filozofiju prenijela i u brak, ali i u roditeljstvo. Nije stvar u broju sati koje provedete zajedno, već u tome koliko ste zaista prisutni u tim trenucima. Moj suprug, uprkos brojnim obavezama i odgovornostima koje nosi njegova funkcija, uvijek daje sve od sebe da vrijeme provedeno sa nama bude ispunjeno ljubavlju, pažnjom i stvarnom prisutnošću. Ne očekujem od njega da bude uključen u baš svaki detalj svakodnevice oko bebe – to nije ni realno, ni neophodno. Ono što mi je važno jeste da Vladimir osjeća ljubav, sigurnost i stabilnost pored svog oca. Želim da, kako bude rastao, zna da u njemu ima figuru koja je čvrsta, a opet blaga; autoritet koji ga vodi, ali i oslonac koji ga razumije. I zaista, ni najmanje ne sumnjam da će to i biti. Tu posvećenost vidim i kroz njegov odnos sa ćerkom Viktorijom, koja živi sa mamom u Beogradu, i kad god je kod nas – bez obzira na to koliko mu je dan bio iscrpljujuć, on je sa njom – prisutan, aktivan, nježan. Dešavalo se da poslije dvanaest sati rada provede sate napolju s njom, igrajući se, pričajući, neumoran, bivajući potpuno usredsređen na nju. I to mi puno govori – o njegovoj snazi, njegovom karakteru, i o tome koliko mu znači da bude otac u punom smislu te riječi.

Kako izgleda dan u porodici Spajić kada Vaš suprug nije na poslu? Gdje volite da provodite slobodno vrijeme i je li Vladimir posjetio tatin rodni grad?

– Iskreno, naši dani kada smo svi kod kuće ne razlikuju se mnogo od dana bilo koje druge porodice. Nema tu ničeg spektakularnog – i baš u tome leži ljepota. Najčešće odmaramo, provodimo vrijeme zajedno i trudimo se da usporimo tempo koji nam svakodnevica obično nameće. Najčešći prizor – nas troje u šetnji ulicama Podgorice. (smijeh) To je nešto što volimo i u čemu nalazimo mir – jednostavne, svakodnevne stvari. Vladimira još nijesmo vodili u tatin rodni kraj – Pljevlja. Radujemo se da ovog ljeta podgoričke vrućine uz Moraču zamijenimo šetnjom pljevaljskim parkom i Breznicom. I zbog sebe i zbog Vladimira želim da izgradimo poseban odnos prema Pljevljima, jer znam koliko je moj suprug vezan za svoj rodni kraj i ljude koji su tamo.

Rekli ste da se ponosite što ste radili na sebi, obrazovanju, radnim navikama. Koliko je važno da žena zadrži svoj identitet i profesionalni razvoj, bez obzira na poziciju svog partnera?

– Izuzetno je važno. Bez obzira na to s kim ste u braku, vaša lična vrijednost, identitet i razvoj ne bi smjeli da zavise od toga. Funkcija mog supruga nikada nije bila, niti će biti izgovor da se odreknem sebe – iako je činjenica da ta pozicija sobom nosi dodatne izazove, naročito za žene koje se nađu u ovakvoj ulozi. U ovom trenutku, moj izbor je da budem posvećena porodici – potpuno i svjesno. To je sada moj fokus i želim da taj period živim do kraja, bez unutrašnjeg razapinjanja između više frontova. Profesionalni razvoj nije zaboravljen, samo je privremeno stavljen sa strane – jer sve ima svoje vrijeme. A i iskreno – ovo što trenutno živim smatram najzahtjevnijim “poslom” koji sam ikad imala. Biti majka i domaćica, potpuno prisutna, emocionalno i fizički angažovana svaki dan, bez pauze – to zahtijeva nevjerovatnu snagu. I zato imam duboko poštovanje prema svim ženama koje su odlučile da se upravo toj ulozi potpuno posvete.

Identitet ne nestaje kad pauzirate karijeru – on se gradi i u tišini doma, u svakoj odluci, u načinu na koji volite, brinete, odgajate. Važno je samo da to bude vaš izbor – a ne očekivanje okoline.

Crna Gora je, i dalje, dobrim dijelom patrijarhalna država. Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo uraditi da se glas žena više čuje i da ne budu često mete mizoginih i seksističkih napada?

– Mislim da je najvažnije da se prestane sa očekivanjem da žene moraju biti glasne da bi bile primijećene, ili ranjene da bi bile zaštićene. Ženski glas ne mora da bude agresivan da bi bio istinit, niti žena mora da bude slomljena da bi zaslužila solidarnost. Nažalost, nerijetko sam i sama meta mizogenih komentara i napada, koji dolaze ne samo od muškaraca – već, što je poražavajuće, često i od drugih žena. Ne tražim ni zaštitu, ni podršku, ali tišina koja nastaje kada se žene javno ponižavaju govori sama za sebe. Nedostatak iskrene solidarnosti, posebno među ženama, pokazuje koliko još imamo da radimo na tome da se zaista gledamo kao saveznice, a ne kao konkurencija. Zato vjerujem da promjena mora doći iznutra – iz načina na koji odgajamo djecu, iz jezika koji koristimo jedni prema drugima, iz toga kako reagujemo kada neko vrijeđa ženu, bez obzira ko je ona i koliko je poznata. Podrška nije obaveza – ali jeste ogledalo društva. Žena u Crnoj Gori se često stavlja u unaprijed određene kalupe: kako treba da izgleda, kako da govori, kako da ćuti. A snaga žene je upravo u tome da bude ono što jeste, bez potrebe da se pravda ili objašnjava.

Moj odgovor na napade nije galama – već tišina. I to nije tišina slabosti, već dostojanstva.

Da li planirate da se više uključite u društveni život i svojim angažmanima doprinosite društvenim inicijativama i humanitarnim projektima u Crnoj Gori?

– Naravno. Želja da doprinesem zajednici je uvijek prisutna u meni, ali vjerujem da svemu treba pristupiti iskreno, odgovorno i u pravom trenutku. Trenutno sam u jednoj vrlo osjetljivoj i važnoj fazi života – posvećena porodici, posebno malom djetetu, i to mi je sada prioritet. Ipak, kako se budem vraćala sebi kroz nove ritmove svakodnevice, vjerujem da će prirodno doći i prostor za širi angažman. Ne bih voljela da bilo koji moj doprinos bude formalan, simboličan ili zato što se “očekuje” ili zato što dobro izgleda spolja. Voljela bih da to bude nešto u šta zaista vjerujem, nešto što me pokreće i gdje mogu da dam konkretan doprinos. Uvijek me je zanimala psihologija – još od školskih dana. Fasciniralo me kako ljudi osjećaju, kako reaguju, kako se nose sa sobom. Upravo zbog tog interesovanja, imam poseban senzibilitet prema temama mentalnog zdravlja, emocionalne podrške i tihog tereta koji mnogi nose, a koji je često nevidljiv spolja. Posebno me dotiču iskustva žena – naročito majki koje se nose s ogromnim očekivanjima – ali i mladih ljudi koji se danas suočavaju sa velikim pritiscima, često bez prostora da o tome progovore. To su oblasti u kojima vidim duboku potrebu i u kojima bih jednog dana voljela da dam svoj iskren doprinos.

Vjerujem u tihe, ali iskrene pomake – u male korake koji možda ne privlače pažnju, ali ostavljaju trag. U svoje vrijeme, i na svoj način – voljela bih da budem dio onoga što vrijedi i ostavlja trag.

Mediji u zemlji i regionu su veliku pažnju posvetili Vašem stajlingu, kako prilikom inauguracije pape Lava XIV u Vatikanu, tako i prilikom obilježavanja Dana nezavisnosti. Koliko Vam je moda bitna i šta je od garderobe posebno volite da nosite?

– Zanimljivo je da sam se, pri odabiru fakulteta, ozbiljno dvoumila između modnog dizajna i unutrašnje arhitekture. Moda me je uvijek privlačila – ali ne kao prolazni trend, već kao prostor estetike, izražavanja i emocije. Ipak, odlučila sam se za unutrašnju arhitekturu jer sam željela da zadržim tu širinu, da ostavim prostor za razvoj i promjenu interesovanja, ukoliko do nje dođe. Danas mislim da je to bila prava odluka – spoj funkcionalnog, estetskog i suštinskog. Moda mi, iskreno, nije bitna u smislu površnog glamura, ali jeste sastavni dio mog svakodnevnog izraza. Volim tekstil, boje, oblike, detalje… Uživam u biranju materijala i volim kako odjeća može da priča bez riječi. Ta estetska dimenzija mi je bliska kao osjećaj, ne kao imperativ. U svom ličnom stilu najviše naginjem ka jednostavnosti i klasici. Vjerujem da je to prostor u kojem rijetko možemo pogriješiti – nenametljivo, ali i sigurno. Mislim da je važno poznavati sebe, kako u estetskom, tako i u širem smislu. Moda može da bude sredstvo izražavanja, ali nije svrha. Ona je refleksija, ali ne i identitet. I zato mi je važno da ono što nosim bude u skladu sa mnom – i iznutra i spolja. Ne da privlači pažnju, već da nosi mir, mjeru i osjećaj onog što stvarno jesam.

Kako biste drugima u najkraćim crtama predstavili Milenu Spajić?

– Možda je najbolje da to prepustim drugima – jer vjerujem da svako od nas ostavlja drugačiji trag u zavisnosti od toga kada, gdje i kako nas je neko sreo. Ne tražim da svi o meni misle isto, niti da me svi dožive na isti način. To i nije realno. I to je u redu.

Kroz ovaj intervju nijesam željela da gradim sliku o sebi, već da dam prostor stvarnoj verziji sebe, onakva kakva jesam – prvi put. Kakav god da neko na osnovu toga stekne utisak – pozitivan ili negativan – važno mi je da je zasnovan na nečemu što dolazi direktno od mene. Ako bih morala da kažem u jednoj rečenici: ja sam neko ko se trudi da bude svoj među očekivanjima, iskren i osjetljiv prema ljudima, miran kad je najglasnije i prisutan kad je najtiše. I neko ko još uvijek vjeruje da u tišini ima snage, u ranjivosti ljepote, a u jednostavnosti istine.

Svetlana Peruničić

Foto: “Gracija”/Nikola Pejović i Vlada Crne Gore

Napomena: Zahvaljujemo se uredništvu magazinu Gracija na ustupljenom tekstu i fotografijama